Leo Beslać

Sveprisutni zagrebački vizionar objavio je trilogiju samostalnih albuma, predstavivši tako sebe i svoj svijet u maniru nešto spontanijeg Riza Ortolanija. Dobili smo dva nastavka ‘Samodopadnih priloga za utopiju’; drugom je pripalo ime ‘Moda pod bubrege’, nakon čega je osvanuo i treći dio ‘Osuarij’ i na kraju se poput konačnog pečata pojavio ‘Geile Tanznummern No.1’.

Po prvi put portal Ravno do dna donosi listu od čak pedeset najboljih domaćih i regionalnih albuma. Prvi razlog je što je uistinu bilo dosta kvalitetnih i zaslužuju biti spomenuti na ovoj listi, jer iako je još jedna pandemijska godina iz nas, umjetnici su ubacili u petu brzinu. Drugi razlog je što je koncertna situacija još uvijek nesređena i kaotična, te puno njih nema mogućnost uživo izvoditi i time promovirati svoju rad. Stoga vjerujemo da je ova lista dijelom i jedan dio naše medijske pomoći upravo njima – neka za početak bar nekim čitateljima upadnu u oči, uz vjeru da će možda i u uši.

Teško je uopće u ovo pandemijsko vrijeme ograničenih mogućnosti donijeti neki zdravi zaključak o tome napreduje li nečija karijera i kako se to odražava na interes publike. No, u svjetlu toga mogu se mjeriti kreativni pomaci kod nekih, u ovom slučaju kod Ivana Grobenskog.

Jedanaesto izdanje Audioarta – festivala eksperimentalne i improvizacijske glazbe, koje se održalo 28. i 29. kolovoza u pulskom Društvenom centru Rojc – poslužilo je kao očigledan pokazatelj da su hrvatski glazbenici gladni i željni istraživanja svojih, ali i tuđih mogućnosti u vremenu u kojem sama individualna egzistencija predstavlja svojevrsni napor.

Ako ste štovatelj likova i djela Franka Zappe i Captaine Beefhearta, onda vam zatitra srce na objavu izdanja kao što je Krv u stolici.

Leo Beslać, Silvio Bočić, Luka Čapeta i Matej Perić imena su uz koja smo najčešće vezali jazz interpretacije. No s početkom ove godine donijeli su monipajtonovski obrat nazvan ‘Krv u stolici’.

Kad se spoje utjecaji Thai funka, Afro-funka, anatolijskog (turskog) rocka sedamdesetih i kambodžanskog psych rock šezdesetih, pa se to još dodatno ispreplete sa simbolima Tarot karata dobije se ‘Tarot Funk’. Zvuči li to pretenciozno i pomalo nejasno?

Uvijek je dobro raditi srcem. Publika to kad-tad otkrije. Uostalom, pitajte Mangroove.

Mangroove već godinama spada među najkvalitetnije pop sastave koje smo ikada imali, zbog čega pomalo začuđuje činjenica da je Toni Starešinić puno više pozornosti, posebno kod publike, privukao znatno eksperimentalnijim electro-jazz instrumentalima Chuija.