Leo Beslać

Glazbeni trojac Leo Beslać, Borna Maksan i Vedran Živković uspio je napraviti ono što je u Hrvatskoj, pa i šire, rijetkima uspjelo. Vrhunsku glazbu. Dosad izdana dva albuma, “Prokletije” i “Prokletije II”, spajaju težinu bladerunnerovske ambijentalnosti, slavonsko-baranjske melankolije i pinkfloydovski konceptualizam s baudrillardovskom ‘pustinjom stvarnosti’.

Razgovarali smo s grupom Nemeček odmah nakon koncerta.

Nije svaki petak trinaesti ono što se obično veže uz taj dan. Sinoć je jedan takav petak imao okus pobjede. Doduše, pobjede izvojevane na mišiće, ali nisu li takve upravo one najslađe?

Glazbeno proljeće u metropoli je u punom cvatu, a raznolikih događanja ima toliko da ih se ne može sve pohvatati. U endemsku priču koja nije za svakoga, već za onu vrstu slušatelja željnih potpuno drukčijih pristupa i nastupa spada četvrto izdanje eksperimentalnog zvučnog događanja Gibanja koje je proteklog tjedna donijelo 14 upravo takvih koncerata.

‘Prokletije II’ je album koji je sposoban dopasti se darkerima iz Jabuke, metalcima i ljubiteljima buke, kao i štovateljima alternativnih pristupa glazbi koja se temelji na tradicionalnim obrascima. Sinoćnji nastup u zagrebačkoj Močvari dokazao je da su svi oni publika Nemečeka, okupilo se i staro i mlado i u klubu na nasipu nije ostalo mjesta ni za jednog dodatnog čovjeka.

Za one koji su zaboravili, Grinded Grin su pandemijske 2021. objavili seriju od čak pet albuma: ‘Terra’, ‘Paramnesia’, ‘Biota’, ‘Talk’ i ‘Orison’. Na desetom studijskom albumu gostovala im je Nina Kraljić.

Povraccio di Colteo je, kaže Leo Beslać, njegov alias koji operira na tangentama klasičnog songwritinga. Omiljeno jelo mu je pastiš, omiljeno piće metafikcija.

Voditeljica programa ‘Začarana Močvara’ se više nego solidno snalazi u čaranju močvari srodnih voda stajaćica.

Vinko Ergotić je ovog puta na pravom putu i možda ne bi trebao predugo čekati s okupljanjem pratećeg sastava.

Anti-Teleological Rock Combo premijerno se planski prikazao pred pulskom publikom, u unutarnjem dvorištu Rojca.

Koncertna promocija albuma ‘Naizust’ bila je razlog da se u petak KSET dupkom napuni i da se postigne svojevrsni rekord druge vrste, a to je da svo pivo u klubu bude popijeno već u 22:00 sati.

Sveprisutni zagrebački vizionar objavio je trilogiju samostalnih albuma, predstavivši tako sebe i svoj svijet u maniru nešto spontanijeg Riza Ortolanija. Dobili smo dva nastavka ‘Samodopadnih priloga za utopiju’; drugom je pripalo ime ‘Moda pod bubrege’, nakon čega je osvanuo i treći dio ‘Osuarij’ i na kraju se poput konačnog pečata pojavio ‘Geile Tanznummern No.1’.

Po prvi put portal Ravno do dna donosi listu od čak pedeset najboljih domaćih i regionalnih albuma. Prvi razlog je što je uistinu bilo dosta kvalitetnih i zaslužuju biti spomenuti na ovoj listi, jer iako je još jedna pandemijska godina iz nas, umjetnici su ubacili u petu brzinu. Drugi razlog je što je koncertna situacija još uvijek nesređena i kaotična, te puno njih nema mogućnost uživo izvoditi i time promovirati svoju rad. Stoga vjerujemo da je ova lista dijelom i jedan dio naše medijske pomoći upravo njima – neka za početak bar nekim čitateljima upadnu u oči, uz vjeru da će možda i u uši.

Teško je uopće u ovo pandemijsko vrijeme ograničenih mogućnosti donijeti neki zdravi zaključak o tome napreduje li nečija karijera i kako se to odražava na interes publike. No, u svjetlu toga mogu se mjeriti kreativni pomaci kod nekih, u ovom slučaju kod Ivana Grobenskog.

Jedanaesto izdanje Audioarta – festivala eksperimentalne i improvizacijske glazbe, koje se održalo 28. i 29. kolovoza u pulskom Društvenom centru Rojc – poslužilo je kao očigledan pokazatelj da su hrvatski glazbenici gladni i željni istraživanja svojih, ali i tuđih mogućnosti u vremenu u kojem sama individualna egzistencija predstavlja svojevrsni napor.

Ako ste štovatelj likova i djela Franka Zappe i Captaine Beefhearta, onda vam zatitra srce na objavu izdanja kao što je Krv u stolici.

Leo Beslać, Silvio Bočić, Luka Čapeta i Matej Perić imena su uz koja smo najčešće vezali jazz interpretacije. No s početkom ove godine donijeli su monipajtonovski obrat nazvan ‘Krv u stolici’.

Kad se spoje utjecaji Thai funka, Afro-funka, anatolijskog (turskog) rocka sedamdesetih i kambodžanskog psych rock šezdesetih, pa se to još dodatno ispreplete sa simbolima Tarot karata dobije se ‘Tarot Funk’. Zvuči li to pretenciozno i pomalo nejasno?

Uvijek je dobro raditi srcem. Publika to kad-tad otkrije. Uostalom, pitajte Mangroove.

Mangroove već godinama spada među najkvalitetnije pop sastave koje smo ikada imali, zbog čega pomalo začuđuje činjenica da je Toni Starešinić puno više pozornosti, posebno kod publike, privukao znatno eksperimentalnijim electro-jazz instrumentalima Chuija.