Taman kad su se izredale dodjela glazbenih nagrada u sezoni dodjele glazbenih nagrada, nakon što smo se opet uvjerili da se u tom hrvatskom mikrokozmosu više-manje slavi uljuljkano ziheraštvo i nepromijenjeno stanje samozadovoljstva kontra svega što se glazbeno događa, gledano prema zapadu kao i prema istoku, kao od sjevera prema jugu, iskoči sa svojim novim albumom Ivan Grobenski, kao nekakav ‘mučki provokator’, što bi rekao najpoznatiji hrvatski bjegunac pred pravdom s azilom u Međugorju susjedne Bosne i Hercegovine.
Baš kao „mučki provokator“. Prikladnijeg naziva od toga nema, jer ispada da Ivan Grobenski kao od šale po treći uzastopni put pokazuje i dokazuje na koji se način u današnje vrijeme glazbu treba promišljati i stvarati, kao i čačkati smjerove njene globalne konkurentnosti.
Nakon „Apocalipsticka“ iskrcao je tako album „KINK“ poput neke ogromne grdosije za globalna putovanja usred dvorišta jedne male Hrvatske koja već tradicionalno ne zna što će s talentima kad se oni samoniklo ukažu baš tu gdje se po svoj prilici ne trebaju ukazati. I eto, obilaze svi oko te grdosije, zagledaju je, pipkaju, traže rupu za gorivo ili bateriju ne bi li dokučili koje je pogonsko gorivo tog rozog proizvoda što se zove „KINK“, iako bi se po svoj logici trebao zvati „Pink“. Kad se zaviri u cockpit, u njemu sve izgleda kao da je stvari posložio jedan Kendrick Lamar, gleda se po silnim šarenim gumbićima ima li neki na kojem piše „Post Malone“ ili „Childish Gambino“ i kako sva ta elektronika povezuje neku ničeovsku logiku s distopijom sadašnjice – obojane izvana u ugodnu rozu dok je iznutra tmasta, skeptična, uplašena, histerična, anksiozna i dakako naoružana poput američkog prepera – album istovremeno spakiran za globalne izazove i raspoložen za unutrašnje rovarenje i seciranje istih tih globalnih izazova.
I gdje onda smjestiti takvog lika? U koji gabarit ga strpati, kad bi se s takvim pomučili i Englezi i Ameri da je Grobenski slučajno njihove gore list. Je li to pop, je li to trap, je li to rap, je li to funk, je li to alternativa? Koja je to ladica u koju se može smjestiti taj gitarist koji je odlučio načas odložiti gitaru, taj kantautor koji je dosad uporno na koncertima sa sobom vodio funk soul bend i koji sad zvuči kao traper koji provocira narativ trapa sa svih strana?
Sigurno se smije sada negdje. Nikako drukčije, nego kao mučki provokator, obzirom da je opet uspješno sastrugao sve roze fasade hrvatskog glazbenog potemkinovog sela onog trenutka kad je izbacio taj „KINK“. Jer, eto, dok se u Hrvatskoj par posljednjih sezona očajnički traže domaća lica koja će parirati trapu s istoka, koji je baj d vej i uveo trap u Hrvatsku na velika vrata, iskoči tu neki Grobenski koji bi se eto trkao s Amerikancima u toj igri.
Dođe to skoro kao jedan od onih bezbroj viceva u kojem su obavezno Amer, Rus i neki naš pametnjaković i u kojem taj naš pametnjaković izvrnutih džepova spram svih uključenih na kraju održi lekciju, uz koju se svi grohotom nasmiju. Da Grobenski radi nešto što je egzaktno i razumljivo našim ljudima kao što Rimac radi automobile, još bi se i našle neke potpore i neki interes, ali Grobenski u garaži ne dela automobile, već glazbu i to u okolini ukopanoj u uglavnom dva velika nepomirljiva tabora u kojem jedan već četrdeset i kusur godina ispaljuje novovalne granate, a drugi isto toliko roka s narodnjacima.
I gdje tu spada Grobenski?
Čiji je on sada, i ta njegova formula, jer „KINK“ zvuči kao izlet nekog američkog producenta koji uvaljuje beatove facama poput Beyonce i Westa, a ne poput lika iz garaže u Koprivnici koji je investirao okruglo 500 eura u beatove i sampleove za svog rozog bolida za „međunarodne glazbene utrke“?
Odgovora zasad nema jer, eto, kaskamo i nema izgrađene podrške za one koji su se odlučili promišljati glazbenu stvarnost, a ne prošlost. Da ne bi bilo zabune, nije ni Grobenski neki lik koji će sipati vapaje po medijima kako je on tužno neshvaćen, jer je on, u glazbenom smislu, već u svemirskom brodu koji mu pumpa zadovoljstvo da je uopće u stanju biti taj lik koji se može uhvatiti u koštac s time s čime se uhvatio. Već sada je u poziciji za neki blejdranerovski monolog poput: „I’ve seen things you people wouldn’t believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched c-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate. All those moments will be lost in time, like tears in rain.“
Konkretno, fućka mu se kako će završiti ti momenti. Sretan je što ih živi. I tako i treba biti u životu umjetnika. Radi se ono što zagrijava utrobu i ubrzava puls bez ikakvih kalkulacija. Sve drugo je kalkulacija.
U onoj mjeri u kojoj je album „KINK“ novotarija u Grobenskovom svemiru u jednako tolikoj je izbalansiran kao prepoznatljivi nastavak njegove karijere u smislu da to nije onomatopejsko oponašanje zvuka i prilika s američkog kontinenta, već je to i dalje Ivan Grobenski u punom autorskom sjaju, samo u izmijenjenog zvučnoj slici (iako i ona u dobroj mjeri korespondira s albumom „Apocalipstick“).
Kad se već spominje „Apocalipstick“, tu „KINK“ dolazi kao drugo poglavlje nekog imaginarnog diptiha (a nije isključeno da cijela stvar može profunkcionirati i kao eventualna trilogija u nekog budućnosti s nekim novim albumom). Ista je meta, isto rastojanje, ali je drugi arsenal. Tamo gdje je „Apocalipstick“ bio uronjen u funk, soul i pop kroz tradicionalistički, instrumentalni, pristup, tu „KINK“ odbacuje to kao, hajmo reći, nasljeđe XX stoljeća i hvata se u koštac s rađenjem glazbe bez instrumenata kao osnovnog sredstva.
Također, možda nekom nepoznavatelju njegovog dugogodišnjeg rada reperski flow dolazi kao iznenađenje, no Grobenski je znao biti u proto-rap modu ako se poslušaju albumi benda Moskau u kojem je djelovao proteklog desetljeća. Konkretno, on je uvijek bio „prištekan“ na Zapad, na globalno, a „KINK“ je samo najnoviji model, najnovije ruho tog predanog rada, u kojem, kako vrijeme odmiče, biva kristalno jasno da je pandemijski album „Siromahi i lazari“ bio otklon u neočekivano, a ne neka početna točka iz koje su eventualno nastali „Apocalipstick“ i potom „KINK“, iako je „Siromahi i lazari“ učinio prvi širi proboj Grobenskog na domaćem terenu, upravo iz razloga što je to jedini album otpjevan na hrvatskom jeziku u njegovom opusu.
Zanimljiva je „zvučna klackalica“ na kojoj je „Apocalipstick“ na jednom kraku, a „KINK“ na drugom. U svom narativu „Apocalipstick“ je bio više ciljan kao pop uradak po zapadnjačkim mjerilima, a „KINK“ kao njegov teško prohodni pandan, njegova daleko mračnija strana, no sukus koji je stvorio moderni produkcijski pristup albumu „KINK“ daje moderniji, pop-rap prizvuk na koji su daleko više adaptirane uši mlađe, nego starije publike.
Netko bi mogao reći da je upravo iz tog razloga „KINK“ trebao biti otpjevan na hrvatskom jeziku, no pitanje je koliko bi to u startu otupjelo špice koje je Grobenski zašiljio na svom putu bez kompromisa i albumu koji ne bi trebao imati semantičkih problema u shvaćanju i prihvaćanju bilo gdje u svijetu, obzirom da je upravo tako i promišljan, da bude svjetski.
Paradoks se jedino može tražiti na domaćem terenu neapdejtanom na sadašnjicu, a posebno na engleski jezik u domaćem eteru (iako našim klincima engleski ne predstavlja nikakav problem). Ali, eto, uvijek se nađe neki mučki provokator koji s djelom svjetskog kalibra, već drugi put, uspješno uzburkava našu palanačku narav. Da nije tako, valjda bi umirali od dosade u tom našem mikrosvijetu.
Ovako pak, razbijamo glavu s pitanjem imamo li glazbenog kameleona svjetskog kalibra u vlastitom dvorištu i ako možda Grobenski i nije taj, što bi se dogodilo da ga imamo. Za kraj ću i ja biti mučki provokator i dati odgovor kroz jedno veliko: „Ništa.“
Mi jednostavno teško možemo povjerovati da je netko vidio brodove u plamenu na rubu Oriona. Ne vjerujemo da to može doživjeti neki lik iz garaže u Koprivnici.
Ocjena: 10/10
(Intek Music, 2024.)