‘Ripley’ – igra mačke i miša s vlastitim repom

Briljantna naslovna uloga Andrewa Scotta i divna fotografija oskarovca Roberta Elswita dovoljne su preporuke za gledanje inače pretjerano usporene Netflixove adaptacije poznatoga romana Patricije Highsmith.

“Ripley”

Nakon što je britanski redatelj Anthony Minghella odnio suludih devet Oscara svojom ne pretjerano uzbudljivom adaptacijom romana Michaela Ondaatjea “The English Patient” (pritom potukavši daleko superiorniji “Fargo” braće Coen), za svoj sljedeći filmski zadatak odabrao je ekranizaciju još jednog književnog djela, ovog puta trilera iz pera Patricije Highsmith “The Talented Mr. Ripley” u kojemu je naslovnu ulogu mladog prevaranta i ubojice dodijelio tada ni tridesetogodišnjem Mattu Damonu. Četvrt stoljeća kasnije moglo bi se utvrditi da ni redatelj ni njegova glumačka zvijezda nisu napravili bolji posao nego upravo u tom filmu koji je ponovno nominiran za pet Oscara, uključujući one za najbolji adaptirani scenarij, te sporednu ulogu Judea Lawa.

Nije to bila prva adaptacija kriminalističkoga romana iz 1955., samo pet godina nakon objavljivanja knjige Alain Delon je tumačio Ripleyja u frankofonoj i nešto slobodnijoj adaptaciji “Plein soleil” Renéa Clémenta, a početkom ovog mjeseca stigla nam je i najnovija verzija iste priče, ovaj put ispričane kroz osam jednosatnih epizode serije “Ripley”, koja je, premda je rađena za Showtime, na koncu svoje mjesto našla na Netflixu.

‘Ripley’ (foto: Netflix)

Prve reakcije na seriju bile su uglavnom oduševljene i naveliko su hvalile prvenstveno veličanstvenu izvedbu Andrewa Scotta, glumca jednako talentiranoga poput junaka kojega tumači, k tome još na krilima naširoko hvaljene role u iznenađujuće dirljivoj i upečatljivoj queer romansi “All of Us Strangers”. Druga stvar koja je jednako briljantna u seriji svakako je briljantna crno-bijela fotografija Roberta Elswita poznatog po suradnjama s redateljem Paulom Thomasom Andersonom, pa je tako i s punim pravom nagrađen i Oscarom za svoj rad na remek-djelu “There Will Be Blood” 2008. godine.

Odluka da se serija snimi u crno-bijeloj tehnici nije sasvim samorazumljiva, budući da se radnja priče odvija na talijanskoj obali čije ljepote u punim bojama su bile jedan od izraženijih atributa Minghellinoga filma, no Elswit svojom monokromatskom paletom s jedne strane uspješno evocira estetiku film noira, dok s druge strane uspješno ističe umjetnička djela i arhitekturu talijanskih gradova i gradića, bilo u njihovoj raskoši pak ili u skromnosti.

Za pohvalu su i preostale glavne uloge u seriji, prvenstveno bonvivan i razmetni antitalent Dickie Greenleaf kojeg tumači Johnny Flynn kojega smo ove godine imali priliku gledati u drami o holokaustu “One Life”, ali ćemo nažalost vjerojatno zauvijek pamtiti kao pogrešno odabranog Davida Bowieja u grozomornoj biografiji iz 2020. “Stardust”, te Dakota Fanning kao njegova partnerica Marge. Spomenimo uzgred i simpatični cameo u posljednjoj epizodi velikoga Johna Malkovicha koji je i sam jednom glumio Ripleyja u nastavku “Ripley’s Game” iz 2002. godine.

Sadržaj je dobro poznat, otac spomenutog Dickieja Greenleafa upošljava sitnog prevaranta Toma Ripleyja da pokuša vratiti kući njegovog otuđenog jedinca koji krade bogu dane i troši njegov novac negdje u Italiji. Ripley prihvaća posao, ali se isto tako zaljubljuje i u Italiju i u samoga Dickieja, njegov visoki životni stil i imovinu, da ga sve to povlači u opasnu igru koja uključuje krađu identiteta i ubojstva, a iz koje će se čak i lukavi Tom vrlo teško izvući.

‘Ripley’ (foto: Netflix)

Ovo sve dovodi nas i do ključnog problema serije u usporedbi s filmskom adaptacijom iz 1999. godine. Naime, Minghellin film traje nešto manje od dva i po sata i to mu je više nego dovoljno da izloži radnju književnoga predloška na intrigantan i uzbudljiv način. Samo posljednja od osam epizoda Netflixove serije traje cijelu polovicu toga vremena. Koliko god vizualno atraktivno djelovale scene kipova i brojnih stuba te interijera i eksterijera raznih mediteranskih lokacija u Elswitovoj divnoj vizuri, tempo cijele serije je ubitačno spor i nikako ne uspijeva podići adrenalin na onaj način na koji je to uspjelo filmskoj inačici.

Igra mačke i miša između Ripleyja i talijanskih policajaca (na pamet nam pada stih Kawasaki 3P-a “murija je spora, murija je spora”) sa svakom se narednom epizodom sve više pretvara u ganjanje vlastitoga repa, a radnja se uopće suviše tromo pomiče kroz osam sati materijala. Umjesto da usporenim tempom stvore dojam napete zloslutnosti, autori su prokockali nevjerojatan potencijal fenomenalnoga Scotta i Elswitovog vizualnog pečata (koji su i dalje elementi dovljni da se “Ripley” pogleda u cijelosti) na priču koja do svog raspleta stiže prekasno. Četiri epizode bile bi i više nego dovoljne za detaljnu adaptaciju krimića Highsmithove, ako je Mingelli za to bio dovoljan jedan 140 minutni film.

Ocjena: 7/10

(Netflix, 2024.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X