Antolić i dalje koristi relativno malo riječi da bi rekao mnogo toga.
Bez ikakve prethodne najave, koprivnički dvojac Šiza prije tri godine je grunuo na sceni brutalnim, naizgled minimalističkim, a u stvari detaljno razrađenim spojem aktualnih rock strujanja i ogranka ex-yu alter tradicije čije su perjanice Disciplina kičme, Obojeni program pa čak i Brujači. Prvi ispit, opravdati sve to uživo, položili su bez problema, no sljedeće, možda i veće pitanje bilo je čime i na koji će način proširiti svoj zvuk na drugom albumu, ponajprije jer su Bruno Antolić i Marko Kuhar ostavljali dojam glazbenika kojima bilo kakva vožnja na autopilotu nije opcija. Tako je i bilo budući da “Zebra” zvuči drugačije od “Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem”, ali i dovoljno slično da ne odu predaleko od formule koja se pokazala dobitnom.
Dobar primjer stiže već u obliku startne “Reflektori od sunca” gdje Antolićev bas, koji bi neupućeni zahvaljujući raznim pedalama često mogli zamijeniti za opako distorziranu gitaru, djeluje kao da mu je instrukcije iz sviranja davao Peter Hook, no te gothic/izvorni post-punk dionice utiru put jednom od njihovih najmelodičnijih, samim time i najzaraznijih refrena. Isto donekle vrijedi i za refren “Nikada” koji međutim izranja iz pankerskog i post hardcore kaosa vašingtonske scene kasnih osamdesetih i devedesetih, nakon čega u naslovnoj skladbi na scenu kao da stupa Koja. U pitanju je, naime, nešto što ne bi bilo pogrešno opisati kao ubrzanu i još razorniju nasljednicu Discipline, uz ipak dovoljno same Šize, a taj bi se opis mogao upotrijebiti i za “Leptire”.
Navedeno je, da ne bude zabune, samo jedan od segmenata jer su bitan dio priče utjecaji i bendova poput Triggerfingera, Slavesa, u manjoj mjeri i Viagra Boysa, ali i stonera te grungea s naglaskom na Mudhoney, Nirvanu i prvih nekoliko ploča Soundgardena. Brzo-sporo i tiho-glasno dinamiku također i dalje imaju u “malom prstu” (pun intended). U izravnoj usporedbi, barem zasad, “Zebra” ipak malo zaostaje za debijem, isključivo zato što nema pjesmu jačine “Prsa će kosti čuvati”, “Bore” i “Hvala zavijam ipak sam” premda su im “Kapetan”, “Ful unutra” te singlovi “Ponašaj se tako i kad nitko ne gleda” i pogotovo “Voli” stigli vraški blizu. Nadalje, “Mak” i “Ha, Ha, Ha” me nisu toliko impresionirale iako će i njihove nedostatke vrlo vjerojatno rasturiti na pozornici.
Završni element kojem ću posvetiti nekoliko redaka su stihovi koji isto tako spadaju među posebnosti Šize, makar u okvirima naše scene. Za razliku od “Pristojnosti”, gdje su dominirali dugački naslovi više nalik parolama ili proklamacijama nego glazbenom albumu, ovoga puta dovoljna im je najčešće bila samo jedna riječ. To je ujedno i najveća, skoro i jedina očitija diferencijacija jer Antolić i dalje koristi relativno malo riječi da bi rekao mnogo toga, kao i izraze koji su, kako sam napisao u prošloj recenziji, povremeno bliži onome što biste susreli čitajući neki esej (“kad više ne pali makijavelistički / Pristup mijenjaš na sotonistički”). Poslušajte samo „Voli“ – samim spominjanjem Mire Furlan objašnjeno je sve, pogotovo ako znamo koliku je cijenu ta neprežaljena glumica zbog ljubavi bila prisiljena platiti.
Ocjena: 8/10
(Dostava zvuka, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
