Neil Young i Crazy Horse odaju počast svom slavnom protogrunge albumu ‘Ragged Glory’ verzijom snimljenom uživo lani, tri i pol desetljeća nakon izvornog objavljivanja.
Kad je u drugoj polovici osamdesetih na alternativnoj sceni na sjeveroistočnoj američkoj obali u gradu Seattleu u saveznoj državi Washington nastajala nova glazba koja je u sebi spajala elemente punk i metal glazbe zvana grunge čiji će akteri i sljedbenici postati prepoznatljivi po kariranim košuljama, dugim, masnim kosama i distorziranim gitarama, svog praoca naći će ni manje ni više nego u Neilu Youngu koji je dugu, masnu kosu i karirane košulje nosio mnogo prije njih, a upravo je zvuk njegove distorziran gitare na drugoj strani remek-djela “Rust Never Sleeps” vrlo često navođen kao jedan od glavnih zvučnih uzora grunge pokreta.
Netom prije nego će bendovi iz Seattlea svojim zvukom pokoriti svijet kad Pearl Jam izbaci “Ten”, Nirvana “Nevermind”, Alice in Chains “Dirt”, a Soundgarden “Superunknown”, njihov spomenuti praotac i sam će 1990. sa svojim pratećim sastavom Crazy Horse snimiti ploču koja se smatra (proto)grunge albumom, “Ragged Glory” iz 1990. godine. Dovoljno je reći da će ovo izdanje ostaviti značajan trag među njegovim sljedbenicima iz države Washington, te će primjerice Pearl Jam uvrstiti pjesmu s njega, “Fuckin’ Up” u svoji koncertni repertoar, uz Neilov raniji hit “Rockin’ in a Free World”. Do sredine devedesetih Vedderov će bend već surađivati s Youngom na albumu “Mirror Ball”, ali to je dio neke druge priče.
Danas se “Ragged Glory”, uz svog izravnog nasljednika “Harvest Moon”, smatra posljednjim klasičnim studijskim izdanjem u Youngovu katalogu, a premda je od tada do danas objavio i nekoliko doista sjajnih albuma, ni jedan nije ostavio tako bitan trag u razvoju glazbe. Stoga možda i nije neobično da se upravo ovom albumu danas (ili točnije – jučer) vraćaju Neil Young & Crazy Horse, ovaj put navedeni samo kao Neil & the Horse, live albumom snimljenim na privatnoj rođendanskoj proslavi u Torontu krajem prošle godine koji se sastoji isključivo od pjesama s “Ragged Glory” čak i odsviranih istim redoslijedom.
Neilu i bendu koji čini slavna trojka (bubnjar Ralph Molina, basist Billy Talbot i gtarist/pijanist Nils Lofgren) ovaj put pridružuje se i Micah Nelson iz benda Promise of the Real koji često služi kao Youngov “rezervni” prateći sastav, a sam Micah sve je više poznat po vlastitim zaslugama, a ne samo kao sin Willieja Nelsona. On na ovoj snimci objavljenoj pod imenom “Fu##in’ Up”, upravo po onoj pjesmi koju je obradio Pearl Jam, služi kao Lofgrenov dubler na poziciji klavijaturista, gitarista i pratećeg vokala, a njegov doprinos je dovoljno opipljiv da ga se može proglasiti i ravnopravnim pripadnikom ove postave Crazy Horsea.
Pjesme s “Ragged Glory” u novim live verzijama pokazuju da im proteklih tri i pol desetljeća nije naškodilo, a materijalu odgovara i opušteniji pristup s produženim “džemanjem”, pa je tako gotovo svaka pjesma minutu ili dvije duža nego na studijskim snimkama, a cijeli “Fu##in’ Up” traje čak i malo duže od izvornika iako na njemu ni ne izvode završnu skladbu “Mother Earth (Natural Anthem)”.
Kako bi dodatno osvježili materijal ili barem stvorili dojam nekog noviteta, momci su ovaj put promijenili naslove svih pjesama (osim “Farmer John”), pa je tako uvodna “Country Home” o razlikama izmeđuživota na selu i u gradu sad postala “City Life” dok “White Line” ima čak dva zamjenska naslova “Feels Like a Railroad”, odnosno “River of Pride”. Čak je i “Fuckin’ Up” koja ploči daje ime ovdje postala “Heart of Steel”, a “Over and Over”, jedina s albuma koju Young ne potpisuje sam već s tadašnjim gitaristom Ponchom Sampedrom, objavljena je kao najavni singl novog izdanja pod nazivom “Broken Circle”.
Treba svakako izdvojiti i drugi singl, pjesmu “To Follow One’s Own Dream” koja je prethodno bila poznata kao “Days That Used to Be”, ali kad se na koncu “Ragged Glory” i “Fu##in’ Up” stvae bok uz bok, mora se postaviti pitanje je koliko je live verzija cijelog albuma realno potrebna i koja joj je točno svrha. Ali Young je definitivno u fazi kad u kojoj je sve skloniji bacanju pogleda u prošlost, što izdanjima zaboravljenih albuma iz arhiva (“Chrome Dreams”, “Toast”), što objavljivanjem live bootlegova ili ponovnog snimanja prethodno postojećeg materijala (kao što je, primjerice, lanjski lo-fi “sve pjesme u jednoj” album “Before and After” i sada “Fu##in’ Up”) nego pisanju novog materijala (bitno slabiji “World Record” u produkciji gurua Ricka Rubina) i možda je za njegove obožavatelje bolje da ponovno proživljava dane ponosa i otrcane slave nego da piše prosječne ili nepamtljive albume.
Ocjena: 7/10
(Reprise, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
