Šest godina nakon prvijenca ‘Things You Can’t Put Your Finger On’, s kojim je ime Mary May u rekordno kratkom roku bilo upisano u kartu jedne od ‘najboljih destinacija’ domaće bujajuće kantuatorske scene, pojavio se album nasljednik ‘Now Tell Me How You Break’.
Od objave prvog albuma, Mary May je itekako iskovala svoj status na sceni, dakako i diskografski pa bi svakako bilo pomalo pogrešno na „Now Tell Me How You Break“ gledati na klasičan način kao na puku drugu stepenicu – što drugi album uvijek jest, nekad prema gore, nekad prema dolje.
Naime, album „Things You Can’t Put Your Finger On“ razvijao se iz koncerta u koncert zahvaljujući zaigranim talentima pratećeg benda uglavnom nepromijenjenog sastava, tj. gitarista Luke Čapete, bubnjara Borka Rupene i saksofonista Marina Živkovića, dok su se na poziciji basista izmjenjivali Jakša Perković i Marko Ferlan. Potonji je sudjelovao na live albumu „„Things You Can’t Put Your Finger On / Live“ iz 2020. godine na kojem je zabilježen put transformacije studijskog prvijenca u moćnu koncertnu bombu punu groovea. Godinu dana nakon toga u pandemiji je iznjedren odličan album projekta Willow Avenue s Jakšom i Antom Perkovićem na kojem je Mary May dokazala svoju neobičnu kameleonsku glazbenu narav, a to je da se može prilagoditi mnogima, a opet ostaviti svoj izuzetno prepoznatljiv vokalno izvedbeni pečat.
U tom smislu gledano mogao se u međuvremenu bez problema „skucati“ još jedan album dueta, suradnji i pjesama koje su usput nastajale, ali nisu pronašle svoj nosač zvuka. Naime, May je radila s grupama M.O.R.T., Mayales, Fire In Cairo i Zimizelen, te sudjelovala u elektroničkom projektu delapse s Leonardom Klaićem koji je kasnije tu formulu usavršio s Dunjom Ercegović što je vodilo do njenog recentnog projekta Bad Daughter. Zatim, tu je i desetminutna protestna pjesma „The Land Of The Free“, te singl „Don’t Call Me Baby“ iz prijelaznog perioda putovanja do novog albuma, te posveta Nini Simone kroz pjesmu „Song For Eunice Kathleen“. Dakle, mora se priznati da takav bogati opus disperzivne kreativnosti nije baš uobičajeni put između prvog i drugog albuma za veliki broj umjetnika. Prošlo je šest godina između ta dva albuma, ali kreativni proces Mary May gotovo da nije stao, čak ni za vrijeme pandemijskih godina.
Situacija oko novog albuma sazrjela je početkom prosinca 2022. na koncertu u Vintage Industrialu kad su se Mary May i bend oprostili od pjesama s prvog albuma i predstavili recentni materijal spreman za studijski tretman, iako su i na prijašnjim nastupima testirale neke nove pjesme poput „The Dress Your Mother Wore To War“, a sama objava noviteta „Now Tell Me How You Break“ ovog proljeća donijela je određene dvojbe, posebno onima koji su prvo čuli digitalnu verziju albuma, a potom nabavili svoj vinilni primjerak.
Naviknuti smo na to da svaki formati zna diktirati neke sitne izmjene, dodavanje ili oduzimanje pjesama, ali da se koncepcija lomi doslovce već na prvoj pjesmi, to baš i nije bio česti slučaj, ako se uopće i događa tako nešto. Digitalno izdanje „Now Tell Me How You Break“ otvara pjesma „The Bad“, dok je na albumu u toj ulozi prvi službeni singl „Strong On My Mind“, dok je „The Bad“ potpuno izostala, tako da digitalno izdanje ima 11, a vinilno 10 pjesama.
O važnosti pjesama koje otvaraju albume napisano je dosta, pa je ovaj potez Mary May svakako začudan, ali, kako se kaže, pjesnici su čuđenje u svijetu, pa bi u tom svijetlu trebalo promatrati i taj potez koji nameće dvojbu u samom startu i postavlja pitanje: „Je li album bolji kad ga otvara pjesma ‘The Bad’, ili kad nje uopće nema?“
Komparativnim preslušavanjem sklon sam mišljenju da je prava odluka sažeta na vinilnom izdanju iz razloga jer „Strong On My Mind“ album otvara poletnije nakon čega je konciznije i ono što dolazi nakon nje. „The Bad“ je strukturno zahtjevnija i pogodnije je za kasniju minutažu, ako ne i kao bonus na samom kraju, ili kao što je slučaj; da uopće nije uvrštena. Ona se doima kao diskutabilni parnjak daleko bolje strukturiranoj „The Dress Your Mother Wore To War“ koja dolazi već nakon „Strong On My Mind“, a uz to ne donosi potrebni uvodni flow, već se postavlja kako svojevrsno baladno dramaturško pitanje već s prvom strofom, a dvoumljenje nije nikad dobar start.
U vinilnoj konstelaciji „Strong On My Mind“ nudi fluidnu, ali ne i izlizanu pop vožnju, nakon čega slijedi, također već spomenuta, „The Dress Your Mother Wore To War“ izvedena kao angažirana poema dok zvučnu kulisu hendriksovski tresu Čapeta na gitari i Živković na saksofonu stvarajući napeti zvukovni triler u kojem psihodelija susreće jazz.
Folk balada „Is There Something“ dolazi kao spasonosno ezoterično usmjeravanje emocije nakon „ratnih detonacija” , nešto kao da nakon Hendrixa kormilo preuzme Joan Baez. Groove se opet vraća s narednom „The Other“ koja tematizira onu poznatu floskulu „kako drugi uvijek znaju bolje“, da bi prvu stranu zavtvorila u katarzi „Howling At The Moon“.
„The Face“, u međuvremenu objavljena kao drugi singl otvara B stranu, svakako je dobar izbor za tu poziciju zbog Živkovićevog repetitivnog naglašavanja ritma, taman dovoljno da zagolica maštu tim avangardnim jazzy uplivom u formu pop pjesme. „Silly Man“ je još jedan dokaz koliko zvuk Mary May duguje kontrakulturnom narativu s kraja 1960-ih i početka 1970-ih – u njenim i u rukama njenog benda taj narativ je ne samo uhvatljivo moderan na neki začudni način, već je nekako i nužan upravo u ovo vrijeme za koje se kolokvijalno misli da ne podržava slojevitost te vrste. Sličnu introspektivnu vožnju donosi „Soft & Free“ iz koje kao da se decentno šunja tex-mex zvuk, kao što se na nju prirodno naslanja „You Got Colours“ prije nego se razlije nokturno posljednje „Late September“ koja vas kao slušatelja „isprati u noć“.
U produkcijskom smislu pristup je gotovo čisti džestički – hvatali su se i bilježili najbolji momenti muziciranja bez ikakvih upliva brojnih poboljšanja kakva se obično znaju pronaći u studiju. Tu i tamo neki vokalni dupleks ili terca kako bi se nešto bolje primilo za uho, ali u osnovici je to „suhi“ svirački album koji time odudara od ovog vremena obilate upotrebe „kozmetike“. No to ima i svoje prednosti, a to je otkrivanje njegove višeslojnosti sa svakim novim slušanjem, jer takvi albumi su uglavnom „cijepljeni od dosade“, iako u početku uho naviknuto na produkcijsku kozmetiku zna slati signale da je u pitanju nešto blisko demo uratku, ali se brzo ispostavi da nije tako. Album „Now Tell Me How You Break“ stoga je endem finog tkanja i promišljanja u ovom vremenu kad se doima da mnogi razmišljaju najviše o onom prvom dojmu. A prvi dojam, znamo, može prevariti. Ovo je jedan od onih albuma kojem se čovjek lako vrati kad ga uhvati pitanje „što slušati„, jer ima dovoljno utkanog stava koji ga čini ozbiljnim, ima dovoljno ljubavi za pružiti utjehu, te puno radosti muziciranja, time i vrhunske izvedbe u svakom njegovom segmentu. Ukratko, nađe vam točku lomljenja, a da toga niste ni svjesni.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
