Riječ je o sastavu koji spada među najmodernije i najaktualnije u hrvatskom rocku.
One Possible Option još su jedan od onih hrvatskih bendova koji s istom tom Hrvatskom nemaju skoro nikakvih poveznica, osim dakako „mjesta radnje“. Pjevaju na engleskom, i to u priličnoj mjeri lišenom za naše prostore tako tipičnog „ruskog“ naglaska, po pitanju produkcije oba su njihova albuma mogla nastati bilo gdje na svijetu, uključujući i „meke“ poput Velike Britanije i SAD-a, a teško je i prepoznati ikakve utjecaje tuzemne rock tradicije.
Posljednje navedeno možda donekle i čudi uzmemo li u obzir da su nasljednici, bolje rečeno nastavljači grupe The Stuff kojoj sam devedesetih najviše zamjerao upravo preveliko oslanjanje na postulate tada vrlo jake i brojne garažne scene. U tom kontekstu, OPO predstavljaju suštu suprotnost jer je riječ o sastavu koji spada među najmodernije i najaktualnije u hrvatskom rocku.
„Eter“ i prethodnik mu „No King“ u određenoj su mjeri grunge nakon grungea, točnije drže korak s današnjim grupama koje su se naslušale Alice In Chains i Soundgardena čijeg je Chrisa Cornella na promociji održanoj prije mjesec dana kao velikog uzora istaknuo i vokal One Possible Optiona Deni Kasapović.
Lepeza utjecaja, međutim, bitno je šira i ne uključuje samo one prekrasne otpadnike iz Seattlea, već dodiruje i neke druge pravce alter rocka u zadnja tri desetljeća, od stonera i QOTSA preko punkom inficirane neopsihodelije do manje očekivanih rješenja poput govorenog dijela u neurotičnoj „This is Broken“ koji me, što ni sam nisam mogao vjerovati, podsjetio čak i na suvislije momente Marilyna Mansona.
Važan segment je i programming, točnije beatovi i synthovi zahvaljujući kojima su čvrsto ukorijenjeni u sadašnjosti, vremenu u kojem prolazi sve, što kao posljedicu često povlači manjak originalnosti. Junacima ove naše priče tako se nešto ne može prigovoriti jer su iz spomenutog mora utjecaja isplivali dovoljno svoji i drugačiji.
Također, premda gitare Zdravka Kasapovića Piggyja, Denijevog oca, imaju i više nego dosta šusa da vam propisno protresu utrobu, niti jedna od osam stvari s „Etera“ ne odriče se melodije i pamtljivih refrena, posebno „Honesty is Everything“, „This is Broken“ i odjavna „Eter“, ujedno i prva skladba otpjevana na materinjem jeziku u dosadašnjoj im karijeri (ako ne brojimo The Stuff).
Druga strana ploče donosi i „No Applause“, skladbu koja ih na neki način odvodi na iduću razinu polagano se odmotavajući iz melankolične, crno-bijelim tipkama vođene teme u razorno post-grunge čudovište, nakon čega se istoj toj melankoliji i (pun intended!) eteričnosti opet vraćaju u sljedećoj „Paper Planes“.
I stihovi su nešto čemu valja posvetiti nekoliko redaka, angažirani bez potrebe za popovanjem, univerzalni, a opet okrenuti pojedincu i njegovim pokušajima da u kaotičnom svijetu, koji prečesto nalikuje tehnološkoj distopiji iz „Blade Runnera“ ili nekog takvog SF-a, zadrži ljudskost i ono najvrjednije u nama – empatiju i iskrenost.
Taj put jedini je ispravan zbog čega je nerijetko i najteži (“carve out and open my heart/save just the fullest parts/I’ve given everything there is to give/I’ve given all that I believe”). Dodajmo i da je tekst naslovne pjesme napisala Denijeva majka (i Piggyjeva supruga) Karmen, čime je dodatno produbljen dojam o One Possible Optionu kao velikoj obitelji u kojoj basist Boris Brailo i bubnjar Dejan Adamović Deva imaju uloge bliskih rođaka.
Činjenica da zvuče svjetski u prošlosti je znala biti i nedostatak u zemlji gdje se velik dio rock publike još uvijek nije uspjela, a čini se da nikad ni neće, odmaknuti od osamdesetih. „No King“ nije pretjerano kapitalizirao univerzalnu podršku kritike i osigurao im broj koncerata kakav zaslužuju pa se iskreno nadam da će to ispraviti „Eter“. I tako se radi o za nijansu boljem albumu.
Ocjena: 9/10
(Croatia Records, 2024.)