Još jedan Richard, još jedan Englez, još jedan povratnik nakon petogodišnje pauze (prokleti COVID) i još jedan koji isporučuje album koji se može proglastiti njegovim najboljim u posljednjih desetak godina.
Kako smo prije samo nekoliko dana pisali o novom albumu Richarda Hawleyja, “In This City They Call You Love“, gotovo je nemoguće prihvatiti se posla o pisanju o jednoj drugoj ploči objavljenoj na isti dan – riječ je o “Ship to Shore” Richarda Thompsona – a pritom ne pomisliti na sve poveznice između ova dva izdanja. Još jedan Richard, još jedan Englez, još jedan povratnik nakon petogodišnje pauze (prokleti COVID) i još jedan koji isporučuje album koji se može proglasiti njegovim najboljim u posljednjih desetak godina.
Ako ima neupućenih, valja znati da je Thompson slavu stekao u šezdesetima u folk rock bendu Fairport Convention, da bi nakon toga u sedamdesetima ostvario jedno od najuspješnijih poglavlja karijere kao dio kantatorskog dua koji je činio s tadašnjom suprugom Lindom Thompson. Nakon razvoda, Richard nastavlja kao solo igrač i ostvaruje još nekoliko fantastičnih izdanja u kojima se nastavlja igrati kombiniranjem folk tradicije s rokerskim lickovima koji su mu osigurali status jednog od najvještijih gitarista svih vremena.
U prošlom desetljeću RT je u razdoblju od pet godina isporučio trilogiju albuma započetu briljantnim “Electricom” iz 2013., koji se svakako može istaknuti kao jedno od najblistavijih poglavlja u njegovom autorskom katalogu, a “Ship to Shore” stilski i sadržajno često u sjećanje doziva neke od najboljih pjesama s upravo te ploče, kao i njezine nasljednice “Still” u produkciji Jeffa Tweedyja iz Wilca. Tradicionalni ritmovi, lijepe melodije i mračne teme također su sastavni dijelovi Thompsonovog materijala, pa ih tako i ovdje ima napretek.
Poznat je citat Toma Waitsa u kojemu kaže kako voli da mu lijepe melodije govore užasne stvari, a fan takvog pristupa svakako je i Thompson. Dovoljno je primjerice baciti uho na “The Fear Never Leaves You,” pjesmu o demonima koji u snu proganjaju veterana koji pati od posttraumatskog stresa, no slično bi se moglo reći i za naoko vedriju “Freeze”, jedan od najavnih singlova koji joj prethodi i otvara album zanosnom kombinacijom keltskog i afričkog ritma dok Richard pjeva o neodlučnom samoubojici koji se ne usuđuje napraviti posljednji korak s ruba zgrade.
Još jedan singl nadahnut mračnijim poglavljima britanske folk pjesmarice je i “Singapore Sadie”, dok naredna “Trust” prelazi Atlantik i zvučno srodstvo pronalazi u glazbi Motowna. Najtipičniji pak primjer Thompsonovog specifičnog autorskog pisma dolazi u “Old Pack Mule”. Ljubiteljima životinja treba iskreno preporučiti da ne slušaju tekst ove pjesme koji u svom središtu ima jednu klasičnu sliku tradicionalnog songwritinga, a to je smrt vjerne mule od premorenosti mukotrpnim radom. Pjesma je smještena u razdoblje teške neimaštine i gladi, pa i nije tako strašna ideja da će akteri pjesme podijeliti i pojesti tijelo jadne životinje koliko je šokantno svojevrsno veselje kojim pristupaju komadanju stvorenja kojeg usput ujedno i žale i hvale u sjećanju dok im svejednako sline cure, a noževi se oštre.
“Turnstile Casanova” je standardno posezanje za riferskim rockom kakvo se uglavnom redovno nalazi na RT-jevim albumima, premda jedan od svjetlijih primjera takvog pisma, ispričan iz perspektive autora kojeg djevojka ostavlja zbog nekog bezveznog kicoša iz kvarta. S druge strane albuma svakako se ističe još i “Life’s a Bloody Show” za koju Thompson kaže da je nadahnuta europskom glazbom 17. stoljeće, oda trgovcima varalicama i kabaretu, premda se takav dojam u glazbi može dobiti pred sam kraj pjesme, a ostatak zvuči izrazito suvremeno, što vjerojatno govori u korist teze da i dalje živimo u vrijeme prodavača “zmijskog ulja”, samo što oni danas ne viču po ulicama već imaju svoje kanale na Instagramu i TikToku.
Pregled albuma ne možemo dovršiti a da ne spomenomo završnu “We Roll” koja je napisana u obliku posljednjeg pozdrava benda sa pozornice i svakako je se može zamisliti kako zatvara koncerte na Thompsonovim turnejama od sad pa nadalje. Isto tako bilo bi divno kad bi nam se pružila i neka skora prilika da i sami prisustvujemo jednom takvom Richardovom koncertu u našoj zemlji ili susjedstvu, ali nekako sumnjam da ovaj fantastični kantautor i vrhunski gitarist ima dovoljno publike da bi se pokrili troškovi organizacije takvog nastupa. Što je u jednakoj mjeri i nepravedno i nevjerojatno.
Ocjena: 8/10
(New West Records, LLC, 2024.)