Lipanj žestokih gostovanja nastavlja se punom snagom, pa je tako nakon Coreyja Taylora prije tjedan dana, Šalata sinoć još jednom gorjela uz legende celtic punka Dropkick Murphys.
Postaje već pomalo izlišno pisati o sklonosti zagrebačke koncertne publike dobroj celtic punk veselici, o tome dovoljno govore sad već legendarni nastup The Poguesa na Šalati i redovno rasprodani koncerti Flogging Molly u Tvornici kulture. Ipak, na povratak trenutnih prvaka žanra iz Massachusettsa, Dropkick Murphys morali smo čekati nešto duže, čak sedam godina, nakon što su u razdoblju kraćem od toga u prošlom desetljeću čak triput pohodili naš glavni grad.
Dok smo čekali da nas se opet sjete na svojim turnejama, Ken Casey i ekipa objavili su jedan manje upečatljiv album, “Turn Up That Dial”, a zatim i par ploča na kojima su uglazbili tekstove pjesama titana američke folk glazbe Woodyja Guthreija koje on sam nikad nije snimio. “This Machine Still Kills Fascists”, naslovljen prema slavnom natpisu na Woodyjevoj gitari, te “Okemah Rising” koji je uslijedio lani, donijeli su novu svježinu u izričaj Murphysa koji su možda upali u malu autorsku krizu nakon odličnog albuma “Signed and Sealed in Blood” koji im je donio posljednji veliki hit karijere s nezaobilaznom “Rose Tattoo” iz 2013. godine.
Ipak, u dosadašnjoj karijeri koja traje još tamo od kraja devedesetih Dropkick Murphys su natukli i više od tuceta studijskih albuma i cijeli naramak koncertnih uspješnica, tako da na turnejama ne moraju ovisiti o novom materijalu, već setlistu mogu i pretrpati samo onim pjesmama koje publika želi na svakom nastupu čuti. Na pozornicu Šalate tako izlaze u navijačkoj atmosferi s “The Lonesome Boatman” s kojom su folk instrumental braće Furey pretvorili u spektakularan napjev stvoren za stadione o kakvome Zaprešić Boysi mogu maštati u najmokrijim snovima, a to ozračje nastavljaju i s “Blood”, također s albuma “11 Short Stories of Pain & Glory”, prije nego isporuče himnu “The Boys Are Back” s kojom su znali otvarati nastupe na prethodnim koncertima.
Do večernjih sati temperatura se spustila do sasvim ugodne razine, a kako nam ne bi postalo hladno, bend je osigurao pirotehnička sredstva koja su ispaljivala plamene stupove. Nije baš u rangu Rammsteina, ali vatra na pozornici djelovala je efektno dok su se nizale uspješnice poput “Good as Gold” i “Smash Shit Up”. Prvi pravi vrhunac večeri uslijedit će ipak s obradom tradicionalnog britanskog ratnog bisera “Johnny, I Hardly Knew Ya” koja melodiju dijeli s vedrijom “When Johnny Comes Marching Home” koja je sjajno otvorila prostor za noviji Guthrie materijal nažalost zastupljen tek singlovima “Two 6’s Upside Down” i “Gotta Get to Peekskill” koju u studijskoj verziji izvode s indie veteranima Violent Femmes.
Divlja fešta ne zastaje ni trenutka niti u drugom dijelu koncerta. Plastične čaše razvodnjenog piva tradicionalno lete zrakom dok bend isporučuje favorite poput “Captain Kelly’s Kitchen” i “The State of Massachusetts”, a stadionsko raspoloženje – jer što je Šalata nego stadion – vratit će se u punom jeku singalongom “You’ll Never Walk Alone”, napjevom koji svijet najbolje poznaje s utakmica Liverpoola, ali ga isto tako kao himnu pjevaju i navijači Glasgow Celtica.
S tom melodijom ulazimo u samu završnicu koja će donijeti još nekoliko nezaboravnih trenutaka s najvećim hitovima kao što su ranije spomenuta “Rose Tattoo”, a zatim i “I’m Shipping Out to Boston” koja im je donijela svjetsku slavu nakon što je uvrštena u Oscarom nagrađeni film “The Departed” Martina Scorsesea. Manje je poznato da je i tekst te pjesme također došao iz pjesmarice Woodyja Guthrija i možda je njezin uspjeh bio presudan u novoprobuđenom interesu benda za ostavštinu tog velikog antifašista i pjesnika s gitarom.
Poučeni iskustvom na prethodnim koncertima benda znamo da prostora za zamjerke nema mnogo. Osim suludo dugačkih redova za kemijske zahode, jedina se zamjerka može uputiti dubioznoj zabrani fotografiranja iz publike, iako nije jasno kome tu zamjerku uputiti, budući da navodno nije došla iz redova organizatora, a sam Casey našim je reporterima izjavio da to nikako nije bila odluka benda, već venuea. Ipak, listajući galeriju fotografija, vjerujem da smo dokazali da se atmosferu u publici jednako dobro može dočarati i mobitelom.
Nakon Coreyja Taylora prije tjedan dana, Šalata je sinoć još jednom gorjela uz Dropkick Murphys, a ne sumnjamo da će jednako ludo biti i na kraju tjedna uz crossover veterane Body Count. Žestoki lipanj u Zagrebu još nije došao svome kraju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
