Kanadska glazbenica Avril Lavigne je na krilima ‘Greatest hits’ turneje po prvi put je nastupila u Hrvatskoj, u ponedjeljak pred punom Arenom u Puli.
Prije 22 godine bila čudo na sceni sa svojim albumom „Let Go“, kojeg je objavila prije svoje punoljetnosti, te u najkraćem mogućem periodu postala teen punk heroina, te po stavovima podsjećala na svoju zemljakinju Alanis Morissette, koja je sedam godina prije izvršila veliki utjecaj albumom „Jagged Little Pill“, s čime je Kanada još jednom bila potvrđena kao rasadnik budućih izuzetnih ženskih karijera.
No razlika između te dvije glazbenice i tada je bila velika. Naime, dok se Alanis pokazala briljantnom kantautoricom koja je pronašla puls generacije i izbrisala žanrovske granice jer joj publika hrlila i iz segmenta rock glazbe i pop bazena, Avril Lavigne je bila utjelovljenje mlade pankerice u trenutku kad je pop punk bio na svom vrhuncu. Alanis je, što bi se reklo, bila pankerica u popu, a za Lavigne se pokazalo da je ona sušta suprotnost.
Dok su se nizali singlovi poput „Sk8er Boi“, „Complicated“ i „I’m With You“ koji su redovno završavali na vrhu top ljestvica, tako je sve učestalije bilo dokazivanje mlade Avril Lavigne da ona nije dizajnirani proizvod glazbene industrije, već pjevačica sa stavom u čijoj glazbi su se mnogi mladi buntovni duhovi prepoznali. No u vremenu nakon tog hypea, industrija je sve više dobivala bitke, a potezi u karijeri Lavigne sve više su počeli podsjećati na karijeru jedne druge kanadske pjevačke ikone – Celine Dion.
Nije namjera ovdje kuditi taj put, već samo podsjetiti na činjenično stanje, koje je na koncu dobrim dijelom smetalo i jednog Travisa Barkera iz grupe Blink 182 i koji se posljednjih godina namjerio vratiti pop punku staru slavu, što s radom s Machine Gun Kellyjem, što s ponovnim okupljanjem Blinka 182, ali i s privlačenjem Avril Lavigne kao nekadašnje najveće ženske zvijezde tog žanra i svojevrsnim restartom njena izričaja na prvotne postavke.
Album „Love Sux“ Avril Lavigne tako 2022. godine izlazi pod okriljem Barkerovog DTA Recordsa i postiže bolje rezultat na američkom Billboardu spram prethodnog „Head Above Water“ iz 2019. godine. Singlovi „Bois Lie“ i „Bite Me“ ciljano su gađali teren na kojem su prije dva desetljeća niknuli hit singlovi s „Let Go“ albuma, kao što se pokazalo da je duh vremena bio naklonjen redefiniciji i isticanju ženske snage kroz tekstove, što je Avril Lavigne istovremeno učinilo primamljivom novoj mlađoj ženskoj publici, ali i traženim nostalgia actom. Sasvim dovoljno da iskra ponovno bukne i na Starom kontinentu što je ovu glazbenicu dovelo sinoć i do Pulske arene u kojoj nije nedostajalo emotivnog zbornog singalonga refrena u koncertu koji je, namjerno to kažem, bio nategnut na sat i pol trajanja.
Nategnut iz razloga što je službeni dio trajao sat i pet minuta zajedno sa skoro sedam minuta dugačkim uvodom prije nego li se Avril ukazala i zapjevala „Girlfriend“ i potom „What A Hell“ do prvog velikog zgoditka, tj. „Complicated“, kao što je i sredina pripadala kratkom dokumentarnom prilogu punim isječaka s početka karijere. „Okej i to je legit“, reći će netko tko misli da cjepidlačim, vjerojatno pod dojmom koncerta grupe The Smile koji sam u Puli gledao svega dva dana prije, no konstantno sam imao osjećaj svojevrsne robotiziranosti glavne akterice koja nikako nije htjela „pritisnuti“ svoj bend pa da se i uživo dobije ta neka distinkcija između rocka i popa.
Čak i kad je uzela šljokičastu gitaru u ruke, ti rifovi su nekako bili flah. Druga stvar koja me muči bila je aposolutna vokalna besprijekornost, računajući tu i nasnimljene zborne refrene, a ona se baš nekako istopila kad je na red došla „All The Small Things“, obrada pjesme Blink 182. Dakle, otvoreno dvojim o tome koliko je cijelu stvar vozio „zloglasni“ MIDI Controler, čemu nažalost na koncertima pribjegavaju brojni izvođači, posebice neki rock veterani. Vladao je neki čudni nesklad između visine adrenalina na pozornici i onog što je besprijekorno izlazilo s razglasa i što, eto, primijeti ovako netko tko nije bio involviran fanovskim oduševljenim pjevanjem refrena.
Video program također nije baš bio na nivou po pitanju maštovitosti. Jest da je bio koncipiran u svrhu spektakla, no realizacija se najviše svodila na fiksirane kadrove cijele figure Avril Lavigne na desnom i lijevom video zidu – ogromno, ali monotono i bez imalo želje da se i članovima pratećeg benda pruži bar malo prostora, ako ništa drugo, onda bar zbog privida da bi tu mogao biti jače involviran neki realizator ili redatelj.
Bis je pak bio potpuno različita priča, skoro pa se može reći eurovizijska, u kojoj se Avril Lavigne preodjenula u fiktivnu vikinšku princezu nakon oproštajne „Sk8er Boi“ kako bi aktualizirala i progurala prethodno pop poglavlje svoje karijere s „Head Above Water“ i „When Your Gone“ da bi sve završilo s „I’m With You“, sve tri uz pratnju gudača koji su došli na pozornicu kako bi izveli te tri pjesme.
Simbolično i u stvarnosti pop je pobijedio punk te večeri. Ali to je već odavno viđeno u karijeri Avril Lavigne. „Love Sux“ faza ipak je samo faza, ne i korijenski preokret, možda baš zato sve što je trebalo zvučati kao rock nije tako zvučalo na sinoćnjem koncertu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
