U vrijeme posljednjih trzaja bivše nam države, u Hrvatskoj je stasala nova, uzbudljiva i beskompromisna scena sastavljena od gomile frikova i otpadnika, većinom okupljenih oko Zdenka Franjića i njegovog labela Slušaj najglasnije.
Kada bismo morali odabrati neki zajednički nazivnik tim bendovima, izbor bi pao na garažni rock, no postojale su i iznimke poput zagrebačkih Skol i jedne od najposebnijih i najkontroverznijih individua koja je ikad stajala na ovdašnjim pozornicama – Satana Panonskog. Garažni ogranak, barem što se Franjićeve izdavačke kuće tiče, predvodile su Majke, zbog čega je izlazak EP-ja zvanog „Vo-zdra“ predstavljao nemalo iznenađenje, i to na nekoliko razina.
Spoj, kako i sam Goran Bare navodi u popratnom tekstu nedavno objavljenog reizdanja, Sonic Youtha i Halida (iako su se, da budemo sasvim iskreni, utjecaji ekipe Thurstona Moorea eventualno mogli osjetiti tek u „Mireli“) čak i u ideji je zvučao kao produkt pomaknutog uma ili kakve pijano-drogirane zajebancije, u svakom slučaju nečega što ne biste očekivali od vinkovačkog odgovora na Stoogese. Nadalje, glavni junak naše priče tada je, prema vlastitom priznanju, već bio ovisnik o heroinu, zbog čega je činjenica da je u pitanju „one man show“, u kojem je pjesme napisao, producirao i odsvirao potpuno sam, također zakucala poneki upitnik iznad glava ondašnjih pratitelja undergrounda. Završno, te možda i najmanje očekivano, neke od tih sumanutih skladbi postale su svejugoslavenski hitovi, dakako u okvirima u kojima su to bili Satanovi „Lepi Mario“ ili „Iza zida“, pa je „Hajde da se drogiramo“ tako pratila i jednu scenu izuzetno popularne srpske komedije „Mi nismo anđeli“.
Kečera nisam spomenuo slučajno jer se u njegovim radovima, primjerice u načinu pjevanja i sprdanju s narodnjacima, moglo uočiti dosta sličnosti s Hali Gali Halidom. Kakvu-takvu referentnu točku dalo se otkriti i u grupama tipa Nervozni poštar, ali njihovi su motivi i ciljane estradne pozicije ipak spadale u drugi, dijametralno suprotni dio glazbenog spektra zemlje na izdisaju.
Iz današnje perspektive i u kontekstu popularnosti puno inferiornijih i prvoloptaških Brkova, ovaj bi materijal imao sve predispozicije za uspjeh i Baretu omogućio nastupe u bitno većim prostorima od Vrbika u kojem su snimljena dva bonusa na reizdanju. Radi se o verzijama „Hajde da se drogiramo“ i „Moje srce zna“, vjerojatno najpoznatijih Hali Gali Halidovih pjesama na kojima ga prati vinkovačka all-star postava sastavljena od članova Majki, Nepopravljivih i Pokvarene mašte.
Premda „Vo-zdra“ ima obilježja neformalnog, zafrkantskog izdanja, na njemu je bilo itekako zanimljivih glazbenih rješenja poput mračnih, potmulih riffova uvodne „Samo noćas da zaboravim tugu“ ili valjda najsirovijeg mogućeg blues rocka u „Samo za tebe“. „Mirela“ bi se bez zavijajućeg glasa lako mogla naći na repertoaru nekog od tih dana prilično brojnih noise bendova, ali i kakvog eksperimentalnijeg etno izvođača, a vrijedi istaknuti i da dosad nepoznate koncertne verzije „Hajde da se drogiramo“ i „Moje srce zna“ zvuče kaotično, ali vrlo moćno, pri čemu su dodatni plus sulude Baretove najave kao što je ona u kojoj okupljenima otkriva da je Halid u stvari bio njegov podstanar koji se objesio.
Uz to, Goran je narodnjačko pjevanje skinuo do te mjere da nas doista tjera da žalimo što novokomponirani prvaci harmonike i sintesjzere nisu zamijenili prljavim, distorziranim gitarama.
Originalni materijal snimljen je u studiju mladog Denisa Mujadžića-Denykena koji će narednih godina postati možda i naš najvažniji rock producent, što pak dodatno tjera na razmišljanje, bolje rečeno nagađanje kako bi izgledao nastavak te suradnje da je Bare nekim slučajem još koji put odlučio oživjeti svoj alter-ego.
Za kraj, jedino što mogu zaželjeti je da ga uskrsnuće „Vo-zdre“ natjera da se, makar na koncert ili dva, ponovno pretvori u Hali Gali Halida i da njegovih šest pjesama konačno čujem live. I čudnije stvari su se događale, treba li vam bolji dokaz od ovog EP-ja?
(Dancing Bear, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
