Svojim 16 studijskim albumom Jon Bon Jovi proslavlja 40 godina od objave prvog albuma benda koji nosi njegovo ime. No ovog puta je situacija ponešto drukčija u redovima tog giganta korporativnog rocka, kako se još nazivaju velika stadionska imena koja su započela karijeru u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Dvadesete godine ovog stoljeća nimalo nisu naklonjene grupi Bon Jovi. Album „2020“ objavljen u listopadu 2020. godine otpuhala je pandemija, a njegov nasljednik „Forever“ ući će u povijest kao prvi Bon Jovi album koji se na Billboardovoj top 200 listi albuma zadržao svega jedan tjedan, jer je nakon toga ispao s nje. Sam izlazak pratilo je niz multimedijskih aktivnosti u koje spada i dokumentarni film „Thank You, Goodnight: The Bon Jovi Story“ koji donosi priču o Jonovim glasnicama, operaciji i dugom oporavku koji slijedi, što dolazi kao odgovor i ispričnica zašto koncertna mašinerija ovog stadionskog giganta neće biti pokrenuta s objavom novog albuma.
No ni situacija s novim albumom nije nimalo ružičasta. Naime, otkad postoji Bon Jovi uvijek su se za taj bend lijepile priče o tome kako njegov frontmen ne isporučuje istu vokalnu kvalitetu na koncertima, ali sam i to uzeo za često napuhani trač nakon što sam ga nekoliko puta gledao uživo u vrijeme kad još nisu postojali razni softveri za umjetno poliranje glasnih žica na koncertima i kad je itekako dobro isporučivao svoje himne.
„Himna“ je ključna riječ u shvaćanju karijere Jona Bon Jovija, jer on je poput svog sugrađanina Brucea Springsteena bio zadužen da njima na stadionskoj razini diže raspoloženje i unosi samopouzdanje u brojne živote. I tu se situacija nije promijenila još od 1986. kad je pjesma „Living On A Prayer“ (koja s jasno izraženom socijalnom komponentom de facto priča priču o američkom snu koji se ostvaruje onima koji su uporni i koji vjeruju da mogu) postala planetarni hit i koja je, da budemo potpuno faktografski točni, zajedno s pjesmom „Final Countdown“ grupe Europe vratila dugokose momke u trend. No Jon je u fazi u kojoj teško isporučuje himne zbog problema s glasnicama i unatoč tome ne odustaje od njih.
Album „Forever“ ima nekoliko problema. Prvi je taj što je osmišljen kao himnično djelo, ali se čuje da Jon Bon Jovi svojim glasom više ne može postići nekadašnji zamah. Uzmimo samo nastupni singl „Legendary“ koji nosi zborno „oo-oh” nabrijavanje karakteristično za pop paterne korištene u prvom desetljeću novog milenija (obilato su ih koristili Kings Of Leon i Coldplay), dok refren donosi mlak otklon koji završava s narativnim vokalnim aranžmanom, sasvim suprotno od onog što se drži pojmom Boni Jovijevih refrena. I taj hendikep se proteže kroz cijeli album.
Jest da je hendikep u glazbi nekad točka koja može donijeti zanimljiva rješenja kako bi ga se nadišlo, a tu se dolazi do drugog problema, a taj je da je Bon Jovi previše bio uspješan u onome po čemu je planetarno poznat da bi se krenulo u promjenu šprance. Jon Bon Jovi je tu rob svog uspjeha – glavna korporativna figura svoje korporacije nespremne za rizike.
Samim time album odlazi u nostalgične sfere u kojima najveće uzbuđenje za fanove leži u tome da otkriju koja nova pjesma u svom zvuku i aranžmanu najviše duguje nekoj uspješnici iz prošlosti. Skoro pa se može uvjetno reći da je „Forever“ album obrada Bon Jovija od strane Bon Jovija koje drukčije zvuče, a najgore od svega je što su takve još i najveći favoriti spram „generičkih filera“ koji također popunjavaju minutažu.
„The People’s House“ tako ima gotovo identičnu ritam podlogu kao „Keep The Faith“, „Living Proof“ s rifom provučenim kroz talkbox otvoreno doziva „Living On A Prayer“ vrijeme, kao što je i „Walls of Jericho“ na tragu „You Give Love A Bad Name“, ali s daleko slabijim ishodom.
Kolaboracija s Jasonom Isbellom u osobnom favoritu ovog albuma, pjesmi „Waves“ možda je najbolja smjernica u kojoj se ovaj album trebao razvijati, jer donosi dobar otklon prema country rocku i jer ne gura napadni optimizam u lice slušatelja. Ona pokazuje da Jonu bolje leže brojevi čiji tekstovi su obojani sjetnijim raspoloženjima, ili pak oni koji nose jaku refleksiju prema prošlosti, a to imaju „Seeds“ i „My First Guitar“.
Za napadni optimizam je pak zadužena „Living In Paradise“ napravljena u suradnji s Edom Sheeranom. Njen dozlaboga zašećereni prozaični tekst je u konkurenciji za najgori zajedno s namjenskom svadbarskom „Kiss The Bride“.
U korist tvrdnje da bi sve imalo bolji ishod da se kojim slučajem išlo hrabrije u country korito ide i „Hollow Man“ koja kao da je inspirirana Williejem Nelsonom, ali kad Jon ne želi da ga kao vječitog optimista shrva sjeta, iako je realno u takvoj fazi uzmemo li sve u obzir.
I za kraj treba spomenuti Richieja Samboru (jer kakva bi to bila Bon Jovi recenzija bez njega u bilo kojem kontekstu?). Jest da je on odsutan već cijelo desetljeće od albuma „What About Now“, no ovaj album je prepun hommagea njegovom gitarskom potpisu, pa je šteta što on i Jon nisu „popušili lulu mira“ prije „Forever“ koji svojom naslovnicom aludira na njihove najjače „New Jersey“ zajedničke godine. „Forever“ je u suprotnosti s imenom koje nosi nažalost jedan od onih koji nagovješćuju sumrak karijere, bar kad je o albumima riječ.
Ocjena: 5/10
(Island Records / Universal, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
