Milan Mladenović – slijepa ulica grada Zagreba

Najpoštenija stvar bi bila da onaj tko sagradi ulicu da je i imenuje i da tako ostane za vijek vjekova. No na Balkanu je moderna povijest puno puta do sada dokazala da aktualni moćnici i nisu nešto moćni neimari, već čudan soj ljudi opterećen preimenovanjem stvari, posebno postojećih ulica i trgova. Kao da je dovoljno samo zakucati na neko pročelje tablu s novim imenom da bi se dobio monumentalni osjećaj života u novom gradu ili da je time ispravljena neka Kriva Drina. U stvari to je samo argument da smo često nemoćnici u pameti potpuno izgubljeni u idealističkoj iluziji vlastite nemoćničke historije, ideološki raskoljenom napuhanom balonu naše vizije povijesti iskrivljenih činjenica i mahnitom traženju velikana tamo gdje ih uglavnom nije bilo.

Oni koji su u jednom periodu heroji, u drugom su izdajnici i zločinci. Takva zbrka je također argument da je naša povijest činjenično mutna i krhka, kao da je uvijek na stand-by-u da neki moćnik počne vitlati njome i jednima euforično pumpati krv u mozak, a drugima crnilo u oči. No opet i najglupljima je postalo jasno da naši mađioničari uglavnom imaju prazne šešire, pa je i puk snizio očekivanja spektakla i u toj igri, u kojoj nema nikoga da drekne da je kralj gol. Kao da su svi našli dovoljno zadovoljštine u prepucavanju oko toga kako bi se trebali nazivati postojeći trgovi i ulice.

Ta travestija traje valjda od 1918. i nije se smirila, eto skoro sto godina. Kad je pukla Austro-Ugarska valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na sve te strane careve, kraljeve i grofove koji su stoljećima ovdje krčmili po svom, 1941. valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na kraljevinu Jugoslaviju, 1945. valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na NDH i fašizam, 1991. valjalo je preko noći izbrisati sjećanje na Jugoslaviju i socijalizam. No ispalo je da ovo posljednje brisanje sjećanja nije išlo tako glatko jer II svjetski rat kod nas nikad nije ni bio završen. Promijenilo je ime tako sve što je u sebi imalo revolucionarni ili partizanski predznak. Klatno je otišlo i dalje, pa je tako i ustaški pobočnik Mile Budak dobio svoju ulicu u Zagrebu. No Trg žrtava fašizma se nije dao izmjestiti, te je ubrzo vraćeno staro ime nakon burne reakcije onog dijela građana koji su držali novu Hrvatsku pravnim slijednikom socijalističke republike Hrvatske, a ne NDH (što neki i dan danas vjeruju), a zanimljivo je da Trg Maršala Tita nije diran ni u vrijeme najveće pomame za promjenom plavih ploča s natpisima ulica i trgova. Kao da se Tuđman potajno nadao…

Kad se sve zbroji, kontrarevolucija je uglavnom u metropoli skoro zatrla svaki trag revolucije kad se obrati pažnja na imena javnih prostora, a u nedostatku slavnih ličnosti iz prošlosti išlo se i u potpune bizarnosti. Jedna od njih je bio famozni Miškecov prolaz. Taj prolaz kraj nekadašnjeg raskošnog kina Balkan tj. današnje oronule Europe je do 1991. nosio naziv sestara Baković. Rajka i Zdenka Baković bile su antifašistkinje koje su se istaknule u svojoj borbi tijekom II svjetskog rata. Ta dva mlada i hrabra imena su pometena u HDZ-ovoj čistki imena, a gradsko vodstvo iz redova iste je tada odlučilo taj pitoreskni prolaz u centu nazvati po klošaru i pijancu koji se tamo često vrzmao i „koji je kak’ ti ostal’ u lepom sećanju jer je bil’ tak pristojan prema susedama“, pa je eto čovjek kojem ni ime nisu znali oni koji su se redovno spoticali preko njega svojim nadimkom skoro puna dva desetljeća ‘ukrašavao’ taj dio grada, sve do 2009. kad je prolaz ponovno preimenovan u Prolaz sestara Baković.

I sad dolazimo do posljednje „Rapsodije u plavim tablama“. Prije dva tjedna se činilo kako se neki pomaci u kolektivnoj svijesti događaju, jer nakon oho-ho godina su dva rokera, što će reći moderna umjetnika, po prvi put u povijesti ovog grada trebala dobiti svoje ulice. A to je ipak pomak, jer nije riječ o politički obojanom prijedlogu. Bar se nije tako činilo. Ispalo je da jest, iako su ti rokeri trebali dobiti ulice na zagrebačkom Jakuševcu poznatom po dvjema stvarima: smetlištu i sajmištu kraj smetlišta.

Jedan je Karlo Metikoš, a drugi Milan Mladenović. Dva rođena Zagrepčanina. Prvi je za života slavu stekao u Parizu, drugi u Beogradu. Po Metikoševoj ulici će valjda tandrkati kamioni puni smeća, a po Mladenovićevoj dugoj 180 metara samo ako neki novi vozač čistoće zaluta, jer je slijepa. Ta pustopoljina koja je nekad bila vojni inženjerijski poligon bivše kasarne Maršal Tito, a sad ‘ukrašena’ još jednim u nizu špeceraj-dućana, već su neki nadobudni mediji bili prozvali rock n’ roll kvartom. Nema što, pravi rock n’ roll, još samo nedostaje neki Miškec 21. stoljeća koji tamo tumara da upotpuni cijeli ugođaj.

Ali eto, valjda se Marin Knezović, predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova nadao da će to glatko proći; lokacija nije bog-zna-kakva, pa valjda ne bi trebalo biti neke desničarske lokalpatriotske pobune, obzirom da je Mladenović većinu svog života bio Beograđanin.

Graknuo je, a tko drugi, nego HDZ kroz usta stanovite Margarete Mađerić koja je u staroj dobroj sad ću vam Ja reći što je povijest Tuđmanovoj maniri zaključila kako taj beogradski narkoman i njegov bend EKV nije imao neku posebnu popularnost u Hrvatskoj, i kako upravo ta njegova ovisnička prošlost „šalje lošu poruku generacijama koje dolaze“.

Kaže to žena iz stranke koja je ’91. poslala poruku generacijama koje dolaze da imaš više šanse za dobiti svoju ulicu ako si alkos i klošar nego borac protiv fašizma, nije čak ni važno da ti itko ime zapamti, može ga izmisliti i susjeda s prvog kata. S kojom to studijom je Mađerić izašla kad je tako nonšalantno odmjerila značaj i popularnost EKV-a u ovom gradu? Koliko godina ima ta osoba? Ako ima manje od trideset morala bi biti svjesna svog lupetanja. Ako ima više od četrdeset, ispod kog zagrebačkog kamena je živjela u 80-ima kad je Ekatarina Velika redovno punila Dom sportova? Na kojim tulumima je bila, a da se bar jednom nije zavrtjelo nešto od EKV-a? Čak i da nema pojma o utjecaju Šarla akrobate na sve ono što je poslije toga dobilo naziv novi val ili prvu otvorenu umjetničku akciju protiv Miloševićevog režima u devedesetima kroz projekt Rimtutituki, kao netko tko je iz Zagreba i još uz to na nekoj funkciji dotična Mađerić lupila je primitivnu i bezobraznu šamarčinu dobrom dijelu cijele jedne generacije ovog grada, a i šire. No takvim stavom otvoreno je pokazala i jednu staru dobro poznatu netrpeljivost.

Jer da se umjetnost mjeri nečijom ovisnošću, po tome niti jedan hrvatski pjesnik moderne ne bi trebao imati svoju ulicu u ovom gradu ili državi. Zašto se po toj logici ne bi zapitali kakva se poruka šalje generacijama koje dolaze time što se u školskim udžbenicima nalaze pjesme Tina Ujevića i Antuna Gustava Matoša?

Naravno čini se da za HDZ-ovu ‘dušebrižnu glazbenu povjesničarku’ Mađerić nije problem u tome što je Mladenović radio, bio i predstavljao mnogima za života i nakon njega. Nema to veze ni s provokacijom koju rock n’ roll nosi u sebi, već s onim prokletim prebrojavanjem krvnih zrnaca u čemu su mnogi na ovim prostorima neviđeno vješti, s onim njuhom za imena i prezimena. Imena i prezimena koja nisu pogodna da se nalaze na plavim oznakama trgova i ulica metropole, čak i kad se nalaze u pustopoljini. Jer netko od mladih generacija koje dolaze se može zateći i pred tom tablom i zapitati se o poruci koju ona šalje, o poruci da postoji neki detalj koji se ne podudara s crno-bijelom slikom školskih udžbenika iz povijesti, da je postojala i postoji neka druga sfera koja nije omeđena s kućicama na cesti iz kojih uniformirana osoba postavlja pitanje: „Što imate za prijaviti?“, da je to nešto umjetnost i da ona često cirkulira i između strana koje su bile u ratu.

To je poruka koju stranka i njena izaslanica Mađerić ne bi htjeli da dođe do generacija koje tek dolaze. Da se slučajno ne dogodi situacija da im se u lice može keziti neki klipan na čijoj majici piše Rimtutituki, pod izlikom da mu je to omiljeni bend od onog lika po kojem se zove jedna slijepa ulica grada Zagreba.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute