Willie Nelson ‘The Border’ – djed još uvijek može oduševiti

Kao i obično, u ljetnim mjesecima bacamo pogled i na neka izdanja vrijedna spomena iz aktualne godine koja u gužvi nismo stigli popratiti u vrijeme njihova izlaska, a jedan od takvih je svakako i posljednji studijski album Willieja Nelsona koji se izdvaja kao jedan od najistaknutijih naslova njegove kasnije faze djelovanja.

Willie Nelson ‘The Border’

Čini mi se da svaku recenziju albuma WIllieja Nelsona u zadnjih nekoliko godina (a takvih ima doista mnogo), započinjemo čuđenjem njegovoj dobi i činjenici da unatoč njoj – a trenutno govorimo o 91 godini! – stari kauboj i ljubitelj gandže i dalje izbacuje po dva do tri albuma godišnje. I sa svakim novim albumom, pogotovo nakon nekih zdravstvenih tegoba koje su ga natjerale da propusti neke od koncerata na Outlaw Music Festival turneji koju je trebao predvoditi uz bok Bobu Dylanu, sve više strahujemo da bi upravo taj mogao biti posljednji. No, nemamo za svaki osjećaj da bi baš taj mogao biti neko krunsko izdanje za koje bi se moglo reći da je Nelson karijeri okončao u punoj snazi – možda ne baš sasvim kao David Bowie s “Blackstar” ili njegov kolega Johnny Cash s nizom “American”, ali na tom tragu.

Dok ni jedan od njegovih recentnih albuma nije loš, često imamo dojam da su u pitanju posvete pokojnim prijateljima (vidi lanjski “I Don’t Know A Thing About Love“) ili nove verzije njegovih starijih pjesama s nekim twistom (vidi lanjski “Bluegrass“), dok se punokrvni albumi pojavljuju sve rjeđe. Stoga je njegov 75. album nazvan “The Border” posebno dobrodošao kao odlično odvagana kolekcija obrada nekih manje poznatih pjesama iz pera raznih nešvilskih junaka te Williejevih originala i jedno od njegovih najboljih studijskih izdanja u drugoj polovici njegove karijere.

Ploču otvara naslovna pjesma, balada iz kataloga Rodneya Crowella koja govori o graničnom policajcu i opasnostima s kojima se svakodnevno susreće na poslu. Izuzmemo li činjenicu da je Nelson pjeva s glasom devedesetogodišnjaka kojeg ne možemo zamisliti kako svako jutro navlači pancirku i naoružan odlazi na granicu, ovaj singl odiše autentičnošću i majstorskim songwritingom svoga autora govoreći o temi koja je i danas vruće i aktualno pitanje u predsjedničkoj kampanji u Sjedinjenim Državama. Inače mogao bi se složiti i cijeli album pjesama s granice (na pamet svakako pada i “The Line” Brucea Springsteena), a ako Nelson još dovoljno poživi, nije isključeno da bi i to mogla biti jedna od ideja koje će mu pasti na pamet.

Nakon uvodnog manifesta slijede dvije lijepe pjesme koje potpisuju sam WIllie i njegov dugogodišnji glazbeni partner i producent Buddy Cannon. “Once Upon a Yesterday” je nostalgična šansonjerska balada u kojoj se prisjeća pjevanja lijepih pjesama u dobrom društvu i slušanja nastupa Kitty (Wells), Roya (Acuffa, pretpostavljam) i Hanka (samo je jedan Hank, bez obzira na njegove potomke koji nose isto ime). “What If I’m Out of My Mind” je vesela pjesma o čovjeku toliko zaljubljenom da se sumnja u vlastito mentalno zdravlje, a nošena je vedrom melodijom i finim swingom.

I u nastavku albuma slijedi se tempo miješanja obrada i autorskog materijala, pa je tako “I Wrote This Song for You”, još jedna ljubavna ljepotica, djelo bluegrass kantautora Larryja Corldea, a “Kiss Me When You’re Through” Nelson/Cannon broj u sličnom tonu i tempu. “Many a Long and Lonesome Highway” pak, kao i naslovni singl, dolazi iz repertoara Rodneyja Crowella u kojem je još tamo krajem osamdesetih objavljena kao prvi singl s njegovog albuma “Keys to the Highway”.

“Hank’s Guitar” posveta je legendarnom country pjevaču Hanku Williamsu, jednom od najslavnijih američkih kantautora prošlog stoljeća i pogađate, to je upravo onaj Hank koji je samo jedan, bez obzira na njegove potomke koji nose isto ime. Kao što joj naslov kaže, u njoj je Williamsova tragična životna priča ispričana iz perspektive njegove gitare koja će završiti u Country Music Hall of Fameu, a čiji lik lirski subjekt preuzima u svom neobičnom snu. U njemu gitara doživljava sve od trenutaka u kojima slavni autor na njoj piše neke od svojih najvećih hitova poput “Your Cheatin’ Heart”, pa sve do preuranjene smrti na Novu godinu na stražnjem sjedištu automobila.

“Made in Texas” je lokalpatriotska poskočica “koja je bila objavljena kao drugi od singlova koji su prethodili albumu, dok album završava s “Nobody Knows Me Like You” koju je priložio profesionalni igrač američkog nogometa i kantautor Mike Reid (mnoge su recenzije upravo nju izdvajile kao jednu od najboljih pjesama albuma), te “How Much Does It Cost” u kojoj se Nelson i Cannon pitaju o cijeni slobode u umjetnosti.

Nelson na ovom albumu po svojoj slavnoj gitari Triggeru prebire više nego unazad nekoliko godina, a i glas mu ponekad nađe staru snagu. Sama činjenica da je “The Border” jedan od najcjelovitijih i najzaokruženijih albuma koje je Nelson snimio još valjda od kraja sedamdesetih trebala bi biti dovoljna da se ovaj naslov istakne u moru ploča koje “crvenokosi stranac” ispaljuje bez prestanka, i kad bi se – ne daj bože – pokazao njegovim posljednjim, vjerujem da bi ga ponovnim preslušavanjem i prevrednovanjem kritika naširoko i bez grižnje savjesti uvrstila uz bok “Blackstaru” i seriji “American”.

Ocjena: 8/10

(Legacy, 2024.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X