Van Morrison je od osamdesetih naovamo snimio više albuma koje bismo mogli opisati kao nepotrebne, ali rijetko kad su bili nepotrebni kao novi aranžmani i dueti s njegove nove ploče.
Postoji li veći znak koji upućuje na nedostatak nadahnuća nego kad glazbenik počne nanovo snimati svoj vlastiti materijal u “novim aranžmanima i duetima”? Pa možda samo to da mu još k tome i doda sasvim neinspirirano ime kao što je “New Arrangements And Duets”. A možda i lijeno dizajniranu naslovnicu koja ne sadrži ništa osim imena izvođača i tog istog neinspiriranog imena ploče.
Sve su ovo sastojci koji čine novi album sjevernoirskog kantautora Vana Morrisona, umjetnika (riječ koju nerado koristim, ali u ovom slučaju moram) koji nam je prije više od pola stoljeća podario remek-djela kao što su “Astral Weeks”, “Moondance” i “Veedon Fleece”, ploče za koje svojim punim integritetom, kakav god on bio, tvrdim da spadaju u najbolje albume svih vremena.
Morrison već dugo muku muči s nadahnućem i premda svako toliko zabljesne s pokojim sjajnim izdanjem, tek rijetko možemo ustvrditi da je riječ o istom čovjeku koji je ispaljivao ljepoticu za ljepoticom u sedamdesetima. Njegovi najgori porivi izbili su na vidjelo u vrijeme pandemije koronavirusa kad je priglio razne teorije zavjere i na dva albuma (“Latest Record Project Volume I” koji smo pokopali i “What’s It Gonna Take?” kao jedno od njegovih rijetkih izdanja koje se čak nismo ni potrudili recenzirati) gunđao protiv vlade i ograničavanja slobode dotaknuo dno svoje karijere udruživši se s još jednim nekadašnjim genijalcem koji se bori s nadahnućem i dijeli njegove upitne svjetonazore, Ericom Claptonom, koji će kroz koji dan također objaviti svoj novi album na kojemu će se naći njihove “buntovničke” suradnje.
No, kako je korona postala stvar prošlosti, George Ivan Morrison zatražio je nadahnuće u žanrovima koji su obilježili njegovu mladost, a to su skiffle (vrlo dobar album “Moving On Skiffle“) i rock and roll (nešto slabiji “Accentuate the Positive“). Odradivši taj posao, našao se pred zidom i izgleda da mu nije ostalo ništa drugo nego posegnuti za vlastitom pjesmaricom. Kako je već u prošlom desetljeću objavio jedan album na kojemu je svoje pjesme izvodio u duetima, slabašni “Duets: Re-Working the Catalogue” iz 2015. godine, na novoj ploči bez pretjeranog smisla kreće i sam obrađivati svoje pjesme.
Zanimljivo je da album ne kreće loše, jer ga otvaraju dva dueta snimljena s jazz pjevačem Kurtom Ellingom koji je jedan od rijetkih vokalista koji svojim bravurama može parirati Morrisonovom glasu. Bluzerska “Ain’t Gonna Moan No More”, a pogotovo razigrani dvoboj pjevača na “Broken Record” pokazuju da bi neki potencijalni album na kojima njih dvojica razmjenjuju improvizacijske dionice mogao biti mnogo bolji koncept od ovoga koji smo dobili na “New Arrangements And Duets”.
Stvari uskoro kreću nizbrdo jer u sličnom stilu Morrison aranžira i neke pjesme koje uopće nije trebalo popravljati (primjerice “I’ll Be Your Lover, Too” s albuma “His Band and the Street Choir” nastalog 1970. u periodu njegove najsnažnije inspiracije) ili pak neke kojima spasa gotovo da i nije bilo, a stari mrgud se čak nije ni dovoljno potrudio. Nažalost, mnogo je takvih među petnaest odabranih na ovom albumu.
Da se potrudio dati nekakav konkretan naziv ovome albumu, on je mogao biti “Close Enough for Jazz” prema pjesmi koja je ovdje doživila već svoje treće studijsko izdanje (nakon “Too Long in Exile” iz devedesetih te “Born to Sing: No Plan B” iz 2012.), jer Van očito ne smatra da je i u jednom od tih trenutaka s njom došao “dovoljno blizu jazzu”. Taj naslov odgovarao bi albumu jer prilično dobro opisuje njegove aranžmanske tendencije, ali glazba koja izlazi iz zvučnika više je neki revijalni jazz ili, kako je netko u razgovoru s našom redakcijom proljetos u Beogradu izrazio nečiji glazbeni izričaj opisavši ga kao nešto “gore od jazza”.
Među ostalim pjesmama tu su i “Only a Dream” koju je Van prvotno priložio kao jednu od svoje dvije pjesme na briljantnom albumu soul giganta Solomona Burkea “Don’t Give Up On Me” iz 2002. u produkciji Joea Henryja, da bi ih potom objavio i na svom “Down the Road” iste godine. Njegove verzije nisu došle ni blizu onima kralja Solomona, a ne dolazi ni ova s novoga albuma. Saharinska “Someone Like You” iz sredine osamdesetih postala je općim mjestom soundtrackova romantičnih komedija iako se teško može izdvojiti kao vrhunac Morrisonovog stvaralaštva, a nije ništa bolja ni u novoj verziji na kojoj mu se pridružuje engleska diva Joss Stone.
U drugoj polovici albuma stvari zapadaju u sve veću monotoniju i postaje sve teže probiti se do završnice koja je pripala dvama duetima s neumornim 91-godišnjim Willijem Nelsonom, od ovog vikenda nažalost posljednjim živućim Highwaymanom. Njegovo gostovanje ne donosi velik napredak za i otprije vrlo dobru “What’s Wrong With This Picture” s Vanovog istoimenog albuma iz 2003., ali bitno popravlja inače zaboravljivu godinu dana stariju “Steal My Heart Away”.
Van Morrison je od osamdesetih naovamo snimio više albuma koje bismo mogli opisati kao nepotrebne, ali rijetko kad su bili nepotrebni kao novi aranžmani i dueti s njegove nove ploče. Ako se načas učinilo da bi moga pronaći dio izgubljene energije i motivacije na prethodnim studijskim izdanjima, sad se opet našao u ćorsokaku, a bez obzira na njegove česte recentne promašaje, moramo željeti da ima još jedan veliki album u sebi, jer ipak je riječ o čovjeku čija je diskografija iznjedrila kreativne vrhunce kojima su rijetki mogli parirati. “New Arrangements And Duets” je još uvijek predaleko od tog zadanog cilja.
Ocjena: 5/10
(Exile Productions Ltd., 2024.)