Naizgled bizarna kombinacija s Los Straitjackets Nicku Loweu je udahnula novi život i pokazala da i sa 75 na leđima još uvijek nema razloga za penziju.
Zamislite da dođete na koncert jedne od ključnih figura novog vala, 75-godišnjaka kojeg otočki tisak naziva nacionalnim blagom, a na pozornicu izađu četvorica frikova skriveni iza maski meksičkih kečera. Upravo je tako izgledao početak nastupa Nicka Lowea u znamenitom manchesterskom Ritzu ove nedjelje, ujedno i prva svirka koju sam u posljednjih devet godina pogledao u tom, što se glazbe tiče, mitskom gradu na sjeveru Engleske.
Manchester sam redovno posjećivao čitavo desetljeće i u međuvremenu se stvarno puno promijenio. U neposrednoj blizini hotela gdje uvijek odsjedam izgrađen je čitav novi kvart, možemo reći i mali grad, sastavljen od niza nebodera koji sa svojih 50-60 katova više nalikuju kulisi iz „Blade Runnera“ nego bilo čemu u Engleskoj. Na drugoj strani ulice nekoć davno stajala je legendarna Hacienda, klub koji je Britaniji i Europi otkrio acid house i ecstasy, no sve što je ostalo od nje su poznati žuto-crni dizajn Petera Savillea, ime iza kojega već dugo stoji riječ apartments i kratka povijest kluba ispisana na prozorima s druge strane zgrade, skrivena od pogleda tik uz manchesterske kanale.
Dio novog kvarta nazvan je po Tonyju Wilsonu, pokojnom osnivaču Factory Recordsa i impresariju bez kojeg bi (ne samo glazbena) povijest grada izgledala bitno drugačije. Tony je bio priličan šminker pa bi mu se ta gesta i lokacija zasigurno svidjele, no teško je shvatiti zašto se par metara dalje nalazi i kip Fridericha Engelsa. On je, naime, svoj dio „Kapitala“ pisao upravo u Manchesteru, zbog čega se vjerojatno okreće u grobu „stojeći“ usred valjda najbogatijeg dijela sjevera Engleske.
Svoje muzičko nasljeđe u posljednjih su devet godina odlučili izmusti do kraja pa se tako nudi i čitav niz tura posvećenih bendovima. Jutro prije povratka u Zagreb išli smo u Prestwich pogledati impresivan, šest metara visok mural Marka E. Smitha i nikako nisam mogao prestati razmišljati kako bi lider The Falla reagirao kada bi znao da je postao turistička atrakcija; imam osjećaj da bi, rasturen od cuge i spida, urlao na sve koji su došli na turu, ako ne i fizički ih napao.
Također, dosta klubova iz mojih vremena više ne postoji, dok susjedni Salford, prema svjedočenju tamošnjih mi poznanika polako, ali sigurno preuzima titulu najkul dijela Greater Manchestera. Glazbeni ukus britanske indie publike mlađe dobi pak najbolje ilustrira činjenica da je najiščekivaniji koncert, osim dakako Oasisa, biti onaj izvan Otoka ne baš uspješnih Cattlefish & the Bottlemen koji će na istom mjestu svirati mjesec dana prije braće Gallagher.
U svjetlu svega navedenog, ne treba čuditi što Nick Lowe nije pobudio preveliki interes pa je balkon Ritza bio zatvoren, a na stolicama ispred bine sjedilo tek nekoliko stotina ljudi. Ja i naša fotografkinja Nina Vrdoljak bili smo među manje upoznatima s njegovim zaista impresivnim CV-jem pošto je atmosfera, usprkos prosječnoj dobi posjetitelja od cca 60-65, bila prava navijačka, uz ovacije i skandiranje poslije svake izvedene pjesme.
Moram priznati kako starog Nicka posljednjih godina baš i nisam pratio pa sam u klub izgrađen 1927. u kojem su davnih dana pjevali i Frank Sinatra ili Dean Martin, došao prvenstveno odati počast svemu što je radio sedamdesetih, bilo na vlastitim pločama poput sjajnog debija „Jesus of Cool“ ili kao kućni producent kultne etikete Stiff Records, gdje je među ostalom producirao rane albume Elvisa Costella i prvi punk singl izdan u Britaniji, „New Rose“ The Damned.
U zadnjih pet-šest godina udružio je snage s kvartetom Los Straitjackets, instrumentalnim sastavom iz Nashvillea koji istovremeno slavi i (u nešto manjoj mjeri) parodira kasne pedesete i početak šezdesetih, svirajući obrade na način kako bi to radili The Ventures, The Shadows ili pionir surfa Dick Dale.
Osnovani su još 1988., kada je bivši gitarist grupe Danny Amis uoči prvog im koncerta iz zajebancije kupio maske meksičkih hrvača koje su uskoro postale njihov trademark. Suradnju s Loweom započeli su snimivši tribute album „What’s So Funny About Peace Love And…“, nakon čega su postali i njegov prateći bend, a čitava priča kulminirala je izdavanjem ovogodišnjeg „Indoor Safari“, Loweovog prvog (djelomično) novog materijala poslije 11 godina pauze.
U pitanju je beskrajno zabavan vremeplov u vrijeme dok je rock bio mlad, naslonjen na radove Roya Orbisona ili Carla Perkinsa, u kojem se rockabilly i surf Los Straitjacketsa spajaju s inteligentnim Nickovim stihovima, bilo da zaziva svoju davno prohujalu mladost ili s nemalom dozom ironije posmatra u što se pretvorio svijet.
U Ritzu smo čuli presjek čitavog mu opusa, počevši od „So It Goes“, kojom je 1976. započeo samostalnu karijeru, a skoro 50 godina kasnije otvorio i ovaj koncert, do „(What’s So Funny ‘Bout) Peace, Love and Understanding“, skladbu koju je Elvis Costello pretvorio u jedan od svojih najvećih hitova, ujedno i skladbu čija poruka nikad nije zvučala toliko upozoravajuće, gotovo kao posljednji poziv svijetu da otvori oči i konačno položi svo oružje. Stare stvari prilagođene su Los Straitjacketsima, odnosno izvedene kao da je negdje 1961., što dodatno potvrđuje da su punk i originalni new wave bili samo siroviji i bučniji povratak korijenima i rock pionirima poput Elvisa Presleya.
Nicka vokal i dalje dobro služi, a njegova akustara (oprosti Kruno, ovo je stvarno zadnji put, obećavam) osigurava da ne odu previše u surf i rockabilly, nalik onome što su tijekom svog, izuzetno čvrstog solo seta odsvirali maskirani čudaci iz Los Straitjacketsa. Taj je solo set uključivao i „Venus“ Shocking Blue, fragmente „Paint It Black“, ali i temu iz „Sedam veličanstvenih“, u našim krajevima poznatiju kao uvodnu špicu „Smogovaca“. Pritom, vrijedi spomenuti, imaju i koreografirane pokrete kakve se može vidjeti na šest, šest i pol desetljeća starim snimkama rock prvoboraca, dok se publici obraćaju na španjolskom.
„Indoor Safari“ je u setlisti bio zastupljen s otprilike 50 posto, pri čemu nove kompozicije (ili nove verzije) nisu puno slabije od klasika, posebno „Love Starvation“ koju sam doživio kao Loweovu „Teenager in Love“, ili blue-eyed soul baladu „Tokyo Bay“. Nisu zanemareni ni njegovi nekadašnji bendovi Brinsley Schwarz i Rockpile, čija je „When I Write My Book“ uz zborno pjevanje refrena i okončala devedesetak minuta dugi koncert.
Naizgled bizarna kombinacija s Los Straitjackets Nicku Loweu je udahnula novi život i pokazala da i sa 75 na leđima još uvijek nema razloga za penziju. Barem u autorskom smislu, ne znam koliko mu je ostalo snage i volje za putovanja i koncerte. Kako bilo, te smo večeri u Ritz došli odati počast legendi, a dobili jedan od najzabavnijih nastupa koje sam gledao u posljednje vrijeme. Tako je to u Manchesteru.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
