The Jesus Lizard su s ‘Rack’ albumom začepili usta svima onima koji uporno tvrde da je s rockom gotovo – daleko od toga, problem je jedino što ovakve albume danas snimaju ljudi koji su odavno prešli šezdesetu.
Uspjeh Kurta Cobaina i Nirvane prvu polovicu devedesetih pretvorio je u zlatno vrijeme alternativnog rocka i širom otvorio vrata velikih diskografskih kuća čak i bendovima koji o nečemu takvom samo par godina ranije nisu mogli ni sanjati. Zahvaljujući tome što ih je spominjao u intervjuima, od zaborava je spašen i čitav niz dotad već prilično opskurnih ili ugašenih sastava poput Raincoats, Television Personalities ili Vaselines čiji su se albumi preko noći vratili na police dućana, a oni sami nerijetko odlučili obrisati prašinu s instrumenata i ponovno krenuti sa svirkom.
Istovremeno, popularnost grungea skaute major labela natjerala je na bjesomučnu potragu za novom rock senzacijom, zbog čega su, poslije višegodišnjeg životarenja u undergroundu i objavljivanja za nezavisne etikete, priliku za pohod na top-liste dobili i oni u čijem vokabularu riječi kompromis ili mainstream nisu postojale.
Među njima je bila i bučna, divlja četvorka iz Austina The Jesus Lizard koja je s Nirvanom snimila i split singl, što im je zajedno sa sudjelovanjem na soundtracku hit filma „Trgovci“ osiguralo ugovor s Capitolom. Isti, međutim, nisu kapitalizirali u tržišnom smislu, dobrim dijelom ni u kreativnom jer su albumi „Shot“ i „Blue“ kvalitetom ipak zaostajali za noise rock klasicima „Goat“ i „Liar“. Punih 26 godina i nekoliko kratkotrajnih reuniona kasnije, stigla nam je njihova povratnička ploča koja zvuči kao da se u međuvremenu nije promijenilo baš ništa, odnosno kao da su 1998. snimili jedanaest pjesama koje su se tek sad sjetili objaviti.
„Rack“ kreće vjerojatno najmoćnijom skladbom „Hide & Seek“, punkerski brzom i neukrotivom detonacijom koja u nešto više od tri minute objašnjava zašto smo toliko voljeli Lizarde. Gitara Duanea Denisona vrišti, reži i niže čudne zajebane riffove koji djeluju kao da pokušava uglazbiti kaos, Mac McNeilly bubnja silovito, direktno i bez ikakvih egzibicija, dok David Wm. Sims bas i dalje svira tako da vam svakim tonom propisno protrese utrobu. Sve to stvara savršeno okruženje za Davida Yowa, jednog od ultimativnih rock’n’roll luđaka koji se nakon raspada Jesus Lizarda okušao i u glumi, te njegovu galeriju frikova i gotovo Burroughsovski tok svijesti. Navedeno manje-više stoji i za nešto melodičniju „Grind“, „Falling Down“ ili singl „Moto (R)“ koji se može pohvaliti i najboljim riffom albuma.
Ploča sadrži i nekoliko pjesama srednjeg tempa, aranžmanski kompleksnijih i bliskih stvarima iz ranih dana pa „Armistice Day“, primjerice, donekle podsjeća na „Karpis“ s „Goata“ ili „Until It Stopped To Die“ s „Blue“.
Na tom tragu počinje i „Alexis Feels Sick“ koja se potom pretvara u najzanimljiviji trenutak albuma, postepeno dobivajući na snazi dok Yow ostavlja dojam nekoga tko polako, ali sigurno gubi razum, posebno u završnim urlicima „Alexis, Alexis, Alexis“.
Produkcija Paula Allena evocira znamenitu suradnju grupe s neprežaljenim Steveom Albinijem, pa ploča zvuči snažno i in your face, uz puno različitih, pomalo i neočekivanih detalja kao što su klavijature u „What If?“ ili Denisonova sola u istoj pjesmi koja ne bi stršala čak ni na nekom kasnijem izdanju Hawkwinda.
The Jesus Lizard vratili su se svojim najjačim materijalom još od 1992. godine i „Liara“. Pritom su začepili usta i svima onima koji uporno tvrde da je s rockom gotovo – daleko od toga, problem je jedino što ovakve albume danas snimaju ljudi koji su odavno prešli šezdesetu.
Ocjena: 9/10
(Ipecac, 2024.)