‘Le srce prinesi.’
Kad pišeš o koncertima na gotovo dnevnoj bazi, onda uvijek ima onih nekih nastupa kojima ne znaš kako bi im pristupio da ih opišeš. Ne možeš lako naći tu neku potku oko koje bi sagradio priču, a znaš i sam da je samo priča bitna da nešto kažeš, jer sve ostalo je suhoparno izvještavanje i odgovaranja na ona novinarska “W” pitanja: who, what, where i when, dok tebi nedostaje onaj ključni why.
A onda opet, ima koncerata o kojima je teško pisati jer ne možeš odabrati koji je od silnih pristupa koji ti se nude onaj najbolji, jer svaki bi mogao izvući svoju priču i svoj why u nekom smjeru od kojih bi svaki vjerojatno zadovoljio i oštrije kriterije. Jedan od takvih koncerata se upravo dogodio u Tvornici kulture, neću reći sinoć (iako znam da će ovaj tekst biti objavljen nekad kad će večeras već biti sinoć) jer ovo pišem još u istoj večeri kako ne bih zaboravio neke od osjećaja koje sam netom doživio kad su prekmurski bard Vlado Kreslin (70) i njegov sjajni prateći sastav poznat kao Mali bogovi dovršili nastup u zagrebačkoj Tvornici kulture.
E sad, priroda novinskoga članka takva je da on ima nekakav naslov koji ste vi već vjerojatno pročitali prije nego što čitate ove retke i to je svakako jedan od pristupa početku pisanja o ovom koncertu; ne zato što je velik dio publike iz Tvornice također prisustvovao spektakularnom nastupu Nicka Cavea u zagrebačkoj Areni i mnogo vremena večeras proveo još uvijek oduševljeno pričajući o tom događaju, već i zato što je i sam prekmurski bard Vlado Kreslin bio na tom koncertu i mnogo vremena večeras proveo oduševljeno pričajući još uvijek o tom događaju, a igra riječima između naslova Caveovog novog albuma i turneje te Kreslinovog benda je čisti zicer za jednog glazbenog novinara. (Jebote, ova rečenica je bila dugačka). Ali, uvijek postoji neki ali, a taj ali u ovom slučaju je onaj ali da je takve stvari možda ipak bolje sačuvati za kraj teksta. Ako se sjetimo to učiniti do kraja teksta. Jer uz ali uvijek postoji i ako.
Drugi pristup pisanju ovog izvješća bio bio onaj u kojem ja opet počnem špotati zagrebačku publiku koja konstantno ignorira slovenske (ili u ovom slučaju prekmurske – it’s really a thing) bendove unatoč činjenici da kvaliteta nekih od njih višestruko nadmašuje onu mnogih drugih sastava iz bliže okolice, ali od tog pristupa radosno odustajemo jer sam o tome već pisao par tjedana kad sam bio na koncertu Koala Voicea u klubu Močvara i ne želim se u tolikoj mjeri ponavljati.
Umjesto da to koristim za poentiranje prethodno izvedene teze, taj pristup bi mi više zvučao kao ničeansko vječno vraćanje istoga, iako ne bih bio u krivu inzistirajući na tome s obzirom na činjenicu da je na koncertu Vlade Kreslina i Malih bogova bilo svega – uvrh glave – tristotinjak ljudi, od kojih je vjerojatno većina pripadala skupini njegovih vjernih fanova koji su mu dosad već prerasli u poznanike i prijatelje, ili je doputovala iz Slovenije.
Nevelika publika je, osim toga, učinila ovaj koncert posebnim, jer i sam sam dosad izvještavao s Vladinih (ili Vladojevih?) koncerata iz Slovenije, točnije Cankarjevog doma gdje svake godine održi po tri koncerta za punu Gallusovu dvoranu što ukupno broji oko pet tisuća posjetitelja, a ovdje smo dobili priliku doživjeti gotovo intiman koncert s deveteročlanim bendom kakav je vjerojatno nezamisliv s one strane granice. A nevelika publika sudjelovala je vrlo često i punim plućima dokazujući da je malo revnih uvijek bolje od mnogo napola zainteresiranih, a kakve prečesto srećemo na nekim drugim koncertima.
Treći pristup pisanju uvoda za ovaj tekst mogao bi biti onaj u kojem prijateljski podbadam kolegu Aleksandra Dragaša – naravno da je i on bio u Tvornici – koji je također poput mene i Vlade Kreslina bio na koncertu Nicka Cavea i u svom se naslovu reporta s tog događaja (po drugi put s nastupa istog izvođača, ali s punom namjerom) upitao ima li uopće smisla ići na koncerte nakon onog preksinoćnjeg (još uvijek pišem u istoj večeri, nemojte me ispravljati). “Ima li onda smisla, Sale,” upitao sam ga. “Pa samo na ovo još i ima,” odgovorio je. I imao je pravo. Ali njegov će tekst, pretpostavljam izaći prije moga, a on će u njemu i sam sigurno obrazložiti koliko i zašto ponovno ima smisla ići na koncerte, pa ćemo i od tog uvoda odustati.
I onda imaš tih nekoliko potencijalnih uvoda, pa shvatiš da ti uvod više uopće ne treba jer si navodeći ih već napisao dovoljno, ne samo za uvod, već možda i za cijeli report. A nisi još ni počeo pisati o koncertu. Ali o koncertima si već ionako mnogo pisao i prije. Setlista se nije stubokom promijenila. Možda su ovaj put otvorili “Cestom”, možda je sve skupa bilo kraće od onih epskih dvočinki u Ljubljani, pa se činilo da hitovi jednostavno ne prestaju, što je posljedično udarilo jače i mislio si da nemaš vremena otići na zahod ili u mali pogon zapaliti cigaretu, jer ćeš u suprotnom propustiti neku od svojih omiljenih pjesmama.
A kad smo kod omiljenih pjesama, mislim da sam već u nekoliko navrata javno iskazivao ljubav Kreslinovom “Ptiču” kao jednoj od najdirljivijih pjesama ikad napisanim na ovim prostorima i bilo bi izlišno ponovno pokušati pretipkati ono što prema njoj osjećam u neki novi novi i smisleni oblik, nego ću samo zahvaliti bendu što ju je opet odsvirao. Ili “Preko Mure, preko Drave” s istog albuma, jer jednake su emocije i ovdje u pitanju.
Slobodni prepjev Boba Dylana “Kaj da ti prinesem, draga” također sam u prethodnim tekstovima opisao, kao i briljantnu “Tistu zakartanu uru” s performanskom koji uključuje bacanje igračih karata, ali “Črnu gitaru” sam sada prvi put čuo u izvedbi punog benda i moram priznati da je udarila jače nego ikad prije. “Namesto koga roža cveti” je još jednom donijela onu neku cigansku energiju i melodiju, a onda je uslijedilo prvo gostovanje, ono uvijek simpatičnoga Dražena Turine Šajete koji je, naravno, s Vladom otpjevao njihov zajednički singl “Rulet”.
S druge strane, vjerujem da je već naširoko poznato da mnogo manje naklonosti gajim prema koprivničkom sastavu Ogenj čiji se frontmen Tomislav Mihac Kovačić pojavio na pozornici puno manje pjevajući, a više lifrajući svoj novi album i nadolazeći promotivni koncert, ali nisam ovdje došao širiti negativnu energiju jer njoj nije bilo mjesta na sinoćnjem koncertu koji je nastavljao bujati s hitovima poput “Z Goričkega v Piran” i “Od višine se zvrti”. U nekom trenutku Kreslinu je uručena i nekakva nagrada za multiplatinastu prodaju, a on sam se prisjetio i nekih davnih nastupa u obližnjem Kulušiću kad je s bendom Martin Krpan izvodio pjesme kao što je “Še je čas” kojom nas je iznenađujuće počastio.
Za kraj koncerta sačuvano je još nekoliko bisera poput uglazbljenih stihova “najvećeg slovenskog pjesnika” Franca Prešerna u “Vrbi” ili krasne “Dan neskončnih sanj” koja je live izvedbu doživjela i na zadnjem Kreslinovom albumu snimljenom na ljubljanskim Križanakama. I naravno, “Poj mi pesem” koja i obično služi kao konačni singalong prije nego se bend a capella oprosti od publike.
Što je nedostajalo na setlisti? Pa objektivno vjerojatno ništa, iako bih osobno volio ponovno čuti primjericu “S tabo je izi” koja je na zadnjem studijskom albumu “Kje si bla doslej” doživjela čak dvije fantastične verzije, ili neke starije favorite poput, recimo, “Dekle moje”, ali to je sve već u sferi privatnih želja i prohtjeva. A uostalom, uvijek treba ostaviti nešto čemu se možda možeš radovati na sljedećem koncertu.
I onda nakon što pobrojiš što se sviralo i što se nije, dođeš do kraja teksta i trebaš imati neku završnu misao. Uvijek ima onih nekih koncerata za koje ne znaš kako bi ih točno zaokružio, pa si primoran vaditi floskule, igrati jeftino ili zvučati suho. A opet, onda ima i onih o kojima ima toliko toga za izraziti da ne znaš kako bi počeo. Poput ovog i želje da za dva mjeseca u Cankarjevom domu opet doživimo onaj puni ushit. Ili da se vratiš Malim bogovima iz naslova i da ih pohvališ kao jedan od najboljih bendova s ovih područja, sastav koji je lakše usporediti sa E-Street Bandom Brucea Springsteena negoli s ijednim drugim koji potječe iz bližeg ili daljeg susjedstva.
Ali onda se sjetiš da si u uvodu ostavio nešto za kraj. Prije nego što je izašao na pozornicu objašnjavao sam Vladi kako sam još uvijek u nekom šoku nakon koncerta Nicka Cavea i da ne znam koliko sam spreman na još jedan emotivan skok koji će mi prirediti njegov nastup. “Meni, pričaš,” veli on. “Ja nakon toga još moram izaći na pozornicu pred ljude! Kako da to izvedem?”
Nakon koncerta rekao sam mu: “Upravo ovako,” i citirao njegove vlastite stihove: “Le srce prinesi!” Svega tristotinjak srca je sinoć gledalo ono njegovo nepokvarjeno srce, ali svako od njih otišlo kućama ispunjeno ljubavlju kakvu im rijetki mogu pružiti. Vjerujem da su s istom takvom ljubavlju kući otišli i Vlado i njegovi mali, divlji bogovi. Jer ovo što su priredili bilo je ponovno bogovski.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
