Dok film pokušava biti ‘malomišćanska’ nepretenciozna komedija uglavnom je dopadljiv, no kad odjednom odluči da želi biti intimna art drama o ljubavi sjebane žene i oženjenog muškarca, postaje nedorečen, dosadan i vrlo neuvjerljiv.
Dok film pokušava biti ‘malomišćanska’ nepretenciozna komedija uglavnom je dopadljiv, no kad odjednom odluči da želi biti intimna art drama o ljubavi sjebane žene i oženjenog muškarca, postaje nedorečen, dosadan i vrlo neuvjerljiv.
Osoba iz velikog grada spletom okolnosti dolazi u malo pitoreskno mjesto na otoku gdje upoznajući šarolik kolaž karikaturalnih mještana ustvari upoznaje samog sebe. Zvuči li vam ovo poznato? Kad bih išao nabrajati sve naše filmove koji počivaju na ovakvoj priči, ispala bi to lista duža i od popisivanja afera sadašnje vlade, međutim ono što je u ovom slučaju ironično jest to da je najtipičniji mogući hrvatski film snimio – Bosanac. Točnije, slavni oskarovac Danis Tanović u svom najnovijem uratku “Nakon ljeta” (koji će, da ironija bude još veća, biti bosansko-hercegovački kandidat za Oscara), zanatski umješno napravljenom i uglavnom vrlo kompetentno odglumljenom filmu na hrvatskoj filmskoj sceni apsolutno ne nudi ništa nova. Izuzev kravica. O njima nešto kasnije.
Premijerno prikazan u srijedu u Rijeci u ponovno prepunom Art Kinu Croatia (mogu se pohvaliti da se vaš omiljeni kritičar konačno dočepao balkona), film prati Maju (Anja Matković) koja zbog ostavinskog postupka dolazi na neimenovano mjesto na otoku kojega na filmu “glumi” Prvić. Kako u našem pravosuđu sve traje duže i od Stogodišnjeg rata, Maja je primorana ostati u mjestu duže nego što je očekivala te ubrzo upoznaje lokalnog političara Iću (“slavni Dalmatinac” Goran Navojec) koji joj ponudi smještaj i posao konobarice.
Ono što slijedi je sve bezbroj puta viđeno i uglavnom zanimljivije odrađeno; red ljubavi kroz lik wannabe pisca Saše (Ulik Fehmiu), malo stereotipnog dalmatinca Nediljka (Mario Knezović) kojemu je jedina funkcija u filmu biti comic relief, nešto dilanja droge, lokalni moron koji izgledom i ponašanjem izgleda kao rezultat unutarobiteljske reprodukcije, pomahnitala partizanka koja puca iz sačmarica i gomila krava na svakom koraku.
Od svog osamostaljenja, preciznije još od prvog naslova hrvatski film počiva na jednom te istom triku kojega se zbog nedostatka kreativnosti besramno reciklira. Zamisao da se kroz pitku i laganu komediju smještenu u prekrasno i zamamno mediteransko ozračje naših otoka pokuša ubaciti ozbiljna drama i seriozne teme, da citiram nedavno preminulog kontroverznog pjevača (ovih se dana svi razbacuju sa riječi “četnik” što bi ovdje možda i bilo prigodno): “Teoretski lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi”. U takvim uradcima gotovo uvijek komični efekt funkcionira bolje zahvaljujući ambijentu i mandatornim felinijevskim likovima, dok dramski dio ubačen uvijek na polovici ili u samoj završnici filma izgleda isforsirano i nepotrebno.
Upravo je takav slučaj i ovdje. Dok film pokušava biti “malomišćanska” nepretenciozna komedija uglavnom je dopadljiv, međutim kad odjednom odluči da želi biti intimna art drama o ljubavi sjebane žene i oženjenog muškarca, postaje nedorečen i dosadan, a zahvaljujući samom ambijentu i dotadašnjem neopterećenom ozračju vrlo neuvjerljiv, čemu ne pridonosi ni činjenica kako se malošto do kraja filma uopće i dogodi. Pozitivci ne nađu prijeko potrebno iskupljenje i katarzu, dok negativci zbog svojih zlodjela nemaju nikakvu reperkusiju. Iako bi se takav pristup inače mogao okarakterizirati kao realističan prikaz lišen bombastičnih holivudskih konkluzija, ukomponiran u ovakvu dramaturšku strukturu daje poprilično mlitav rezultat.
I sad dolazimo do kravica. Naime kroz cijeli film vidite i čujete te plemenite životinje, te će upravo one postati centralni faktor u raspletu radnje zbog čega sam polovicu filma odolijevao da se pred prepunom dvoranom iz petnih žila kao na reklami zaderem: “KRAAAAAAVICA KRALJICA!”, dok sam se drugu polovicu pitao: “Koji k… te krave tu rade?”.
Kad bih bio silno benevolentan, možda bih u svemu tome mogao pronaći metafore o čovjekovoj animalnosti i kako su ljudi veće beštije i od životinja ili bi se dala nategnuti nekakva čudnovata ekonomska alegorija s obzirom da svi u filmu dilaju drogu a nitko ne proizvodi mlijeko, međutim to je sve skupa vrlo nategnuto i u konačnici besmisleno. S umjetničke strane, ako je i bilo potrebe za životinjskim akterima, to se moglo riješiti na način koji stvara manju distrakciju, a s pragmatične i logističke strane se barem moglo pronaći nešto s čime je lakše raditi, budući da je poslije projekcije filma o kompleksnosti prevoženja kravica do Prvića pričala i sama Matković.
A kada smo već kod nje, osim što je glavna glumica u filmu, ujedno je i koscenaristica te idejni tvorac samog projekta, što je zasigurno uvelike pomoglo njenoj vrlo zreloj i suverenoj interpretaciji, kao i određeni autobiografski elementi. Matković uspijeva u svoj vrlo rastreseni lik, koji nekoliko puta tijekom filma i sam kaže da “ne zna što želi”, unijeti dašak dopadljivosti s kojim je lako suosjećati, što kod emocionalno nebalansiranih likova nije nikada jednostavan zadatak.
S druge strane, njezin romantični partner u filmu Uliks Fehmiu, inače sin legendarnog Bekima najpoznatijeg iz kultnog “Sakupljača perja” nešto je karizme očito naslijedio od oca te je vrlo intrigantna pojava na ekranu, premda onakav s bradicom, obučen u bijelu košuljicu izgleda kao da se priprema za nastup na festivalu dalmatinskih klapa u Omišu.
A onaj koji definitivno nije rođen ni u Omišu, niti na Prviću, već u samom srcu Dalmacije, Bjelovaru je “Mr. Lesnina” Goran Navojec. On svog Iću glumi sa nevjerojatno isforsiranim i neuvjerljivim dalmatinskim naglaskom koji je apsolutno nepodnošljivo slušati. Lakše mi je dotičnog po stoti put vidjeti kako bacajući se po kauču slavi kako je sve na nevjerojatnom popustu, nego kako s teškim pušačkim glasom kao Josip Broz Tito izgovara slovo “L“ i riječi kao što su “ponistra“, “vrag ti sriću odnija“, i naravno obavezni “ae“.
Iako se posljednje vrijeme zbog uloga u “The Whale“ i “Penguin” dosta prašine podiglo oko izbora uloga “nedebelih” glumaca za uloge pretilih ljudi, što sam oduvijek smatrao ridikuloznim, ovdje se doista moram zapitati zar nije postojao niti jedan iole sposoban dalmatinski glumac koji je mogao odigrati ovu ulogu. Kad smo kod toga, moram pohvaliti i Tanovića, ne kao sineasta, već kao altruista s obzirom da je potpuno nebitnu ulogu koju je mogao odigrati i klošar s ulice povjerio Navojčevoj životnoj odabranici Mariji Škarićić te se time pokazao kao fantastičan poslodavac koji brine kako ne bi njegova zvijezda bila sama tijekom snimanja po otocima.
Kad sam pisao o najvećim oskarovskim nepravdama, u kategoriji najboljeg stranog filma izdvojio sam upravo pobjedu Tanovićeve “Ničije zemlje” ispred “Amelie” smatrajući da je pobjeda BiH ispred francuskog klasika bila politički motivirana odluka Akademije koja je nagradila tek solidan antiratni film ispred ljubavnog remek-djela. To ne znači da je Tanović loš redatelj, naprotiv. Iako je svojim debitantskim uratkom dostigao pijedestale do kojih više nikad neće stići, bosansko-hercegovački autor se kroz godine dokazao kao tehnički vrlo kvalitetan redatelj i autorska svaštara.
Lutajući po Europi i svijetu Tanović se okušao u ekraniziranju slavnog Krzysztofa Kieslowskiog (“Hell”) na francuskom, visokobudžetnom ratnom dramom s Colinom Farellom (“Shell Shock”), i groznom filmu o serijskom ubojici (“The Postcard Killings”) naspram kojeg svaka epizoda “Criminal Mindsa” izgleda kao “Sedam”, da bi izgleda s posljednja dva uratka (“Deset u pola” i “Nakon ljeta”) pronašao svoj senzibilitet snimajući lagane i pitke populističke komedije koje neće gotovo nikoga oboriti s nogu i koje će teško opravdati renome koji redatelj nosi zajedno sa svim svojim uglednim nagradama, ali koji će isto tako ponuditi korektne i neuvredljive naslove koji ne predstavljaju najgore utrošenih sat i pol vremena u životu.
Pogotovo ako imate karte za balkon.
Ocjena: 5/10
(Propeler film, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
