Nakon tri godine odsustva Svemirko se vratio na zagrebačku pozornicu i sinoć rasprodao Boogaloo.
Karijerna putanja grupe Svemirko prilično je čudna. U indie eri proteklog desetljeća u kojoj je paralelno tekla i nostalgija prema 1980-ima (za koju se pokazalo da ne prestaje) Svemirko se s debitantskim albumom „Vanilija“ pojavio kao pastiche lo-fi endem nekog vremena kojem originalno nije pripadao -poput neke demo kasete (kakve su se s vremenom sve više počele pojavljivati) nekog sastava ili izvođača novovalnog perioda iz Jugoslavije.
Ime „Svemirko“ je u toj konstelaciji bio sasvim logičan odabir, gotovo posprdna šala o nekom tko je upao na scenu na pravo mjesto, ali u krivo vrijeme sa svojim infantilno-nostalgično-romantičarskim lirskim pogledima na stanje stvari i zvučnom slikom kojom kao da je na nekoj kućnoj produkcijskoj igrački želio doseći zvuk kakav je imao Oliver Mandić u svojim najboljim danima. Naravno, i u organiziranijim tržištima takav samizdat album bi prošao ispod radara, a kamo li kod nas, no nekih početnih pozitivnih impulsa bilo je dovoljno da Svemirko objavi i drugi album „Tunguzija“ inzistirajući na istim infantilno-nostalgično-romantičarskim lirskim pogledima na stanje stvari i zvučnom slikom kojom kao da je na nekoj kućnoj produkcijskoj igrački želio doseći zvuk kakav je imao Oliver Mandić u svojim najboljim danima, radeći u okviru svojih mogućnosti na još jačoj privrženosti prošlom vremenu koje je neupitno prošlo, poput objavljivanja albuma na VHS video kasetama.
No Marko Vuković, koji autorski i pjevački stoji iza Svemirka (za kojeg se u tom nekom periodu čak mislilo i da je Vukovićev glazbeni alter ego), očigledno je imao nos da treba biti uporan u toj priči koja se više nije uklapala ni u kantautorsku scenu, ni u tradicionalno učmala estradna strujanja, ali je bila potentna na terenu. I on i njegov Svemirko odavali su sliku da su pripadnici estrade koje odavno više nema, ali prema kojoj se gaji nostalgija.
U neku ruku bio je prvi svoje vrste, možda i nesvjestan da je „dizajniran“ za publiku koja tek dolazi i koja svijet i glazbu doživljava s još jače istaknutim infantilno-nostalgično-romantičarskim pogledima. Prvi, u smislu da je Svemirko mogao doći kao savršena pop party nadogradnja onoga što se dogodilo electro dvojcu Nipplepeople s obradom „Frke“ Zdenke Kovačiček, kao što su Anja Papa i Luka Vidović tih godina još uvijek bili Side Project koji je pokušavao doprijeti do publike izričajem na engleskom jeziku da bi upravo nakon proboja Svemirka brzo shvatili da trebaju postati pocket palma, prijeći na hrvatski i uskočiti u „novo doba“ čitanja i interpretiranja nasljeđa jugopopa osamdesetih.
Proboj Svemirka događa se doslovce preko noći i to znakovito u Beogradu i Novom Sadu, u sredinama u kojima ima dovoljno urbanih klinaca koji vole pop na jeziku koji razumiju, ali imaju distinkciju prema folk estradi tj. narodnjacima. Neslužbena priča kaže da je Svemirka zbog sanjive, ali dovoljno plesne androginosti njegove glazbe tada posebno prihvatila i tamošnja LGBTQ populacija koja je općenito pod represijama društva u kojem se neprijateljski gledalo na „uvozne dekadentne izmišljotina Zapada“ kao što je primjerice parada ponosa. Bilo to točno ili ne, jednom stvorena popularnost ekspresno se prelila se u ostale krajeve regije i Svemirko je postao hit. Album „Skalamerija“ to i potvrđuje u redovima publike početkom 2020. godine, ali korona period, kako svima, tako i Svemirku „podiže ručnu kočnicu“. Tada se raspada stara postava benda i sve odlazi u hiatus.
Ponovno aktiviranog Svemirka kao trio gledao sam nakratko prošle zime u Skopju na PIN festivalu obzirom da se od gužve jedva moglo ući u dvoranu u kojoj je nastupao i koja je bila rezervirana za najpopularnija regionalna imena među kojima je bio i slovenski sastav Joker Out. Zagrebački koncert, koji može ponijeti epitet povratničkog obzirom da je prvi samostalni nakon tri godine, dogodio se sinoć u rasprodanom i nakrcanom Boogaloou.
Došao sam u trenutku dok je Peki Pele u funkciji predgrupe na karaoke masakrirao „One Step Closer“ Linkin Parka, pa sam dobrim dijelom već tad bio u stanju šoka jer publika to podržava. Svega tri dana prije sam bio u Areni na Nicku Caveu i Bad Seedsima koji su me lansirali baš u svemir, ali to su one situacije kad znaš da je doslovce nemoguće baviti se poslom glazbenog novinara ako sebi ubrzo ne priredite „cold turkey“ tretman koji vas treba skinuti s tih visina. Predobro znam da ne možete očekivati da ćete se tako kvalitetnim glazbenim dopom napajati u jednoj Hrvatskoj iz razloga jer je prerijetko na meniju.
Peki Pele ne samo da je uspješno odradio taj moj „cold turkey“ tretman, već sam ozbiljno pomislio: „Boktejebo koji je ovo kurac?“ Gledao ga i poslije u toj njegovoj ulozi pjevača kojem po svim pravilima zanata ništa ne polazi od ruke i nikako nisam mogao pronaći čime on to privlači publiku. Nagledao sam se u životu raznoraznih diletanata, ali takvih kao Peki Peli, sigurno nisam jer mi ostavlja dojam da je diletantizam njegova furka. Razmišljao sam kud to on na koncu s tim ide. Razumijem i da mu je eventualno upalio neki generacijski vic i da kao takav izvođač budi neke simpatije, ali što će s takvim stavom za pet godina? Tko će od tadašnjih budućih mladih imati sluha za vječitog diletanta? U nekom trenutku ili ćeš se razvit, ili nećeš nastupati, ali ‘ajde, vidjet ćemo, možda sam svjedočio Pekijevom pokušaju da postane heavy metal pjevač. Sretno mu bilo, jer to pleme nije nimalo blagonaklono za diletantsko kasapljenje svojih idola, a takvih sinoć očekivano nije bilo na koncertu.
Uglavnom, izlazak Svemirka bio je prolongiran zbog dugačkog reda pred Boogalooom koji je već bio pun. Euforija je krenula s izlaskom benda koji je bez govorancije otvorio večer s „Vrati mi se još jedanput“ i „Meni se ne svira“ da bi na „Miris grada“ bilo jasno da za publiku, osim novih stvari tu nema iznenađenja koja će je izbaciti iz plesnog i pjevačkom moda sa svojim idolima. Marko Vuković osim što ima tu neku „vodi me doma, jer sam tužan i sjetan“ auru jako pazi i na svoj tjelesni izgled i doima se da uživa u ulozi seks simbola. Na koncu, povici „skini se“ su i rezultirali time da u završnici skine mrežastu majicu i pokaže torzo, a letjele su i ženske gaćice iz publike na pozornicu. Pa kao što sam prošli tjedan isto napisao i nakon koncerta Psihomodo popa u Areni, tako i ovaj put mogu ustvrditi da taj koncertni običaj ne izumire.
Sam trio je kompaktan u isporuci glazbe i zvukovno dostatan u svom stilskom rasponu, što znači da su redovi Svemirka konsolidirani i optimizirani za nastupe u svim produkcijskim situacijama po regiji (od malih klubova do festivalskih pozornica). Uzme li se u obzir da su nedavno potpisali i diskografski ugovor s Universal Musicom jasno je da je profesionalizacija ili ostvarena ili je „pred vratima“. Više nema dileme, Svemirko je tu da bi ostao.
Publika je zdušno prihvatila i ukupno četiri nove odsvirane pjesme s jednakim žarom. Prva je bila „Kalifornija“, bis je otvorio recentni singl „Po tijelu“, a ubrzo potom i jedna za koju je Vuković rekao „da ju je jučer složio“, te na koncu još jedna neimenovana starijeg datuma koja nije prvotno našla svoje mjesto na „Skalameriji“. No i te nove pjesme su bile prihvaćene možda ponajviše zato jer nose sličnu potku i sličan zvuk kao dosadašnji materijal, iz čega se može izvući zaključak da se nova „Sklalamerija“ neće dogoditi, u smislu da bend eksperimentira i ulazi na terene na kojima se ne osjeća sigurno, već će biti usklađeni s narativima s „Vanilije“ i „Tunguzije“.
Taj „retro futuristički pop“ koncert u Boogaloou okrunjen je s dva bisa, a posljednja izvedena bila je „Žena od vanilije“ pjesma s kojom je 2017. Svemirko krenuo na svoj let. Na svu sreću Vukoviću nije palo na pamet svirati „Motore“ Divljih jagoda pa se može zaključiti kako ništa nije poremetilo ugođaj ovog, nazvat ću ga, koncerta od vanilije.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
