Može li rock glazba biti umjetnost, pitanje je oko kojega se ljudi spore već skoro 60 godina, točnije otkad su ga na dotad nezamislivu razinu odveli Beatlesi sa svojim ‘Sgt. Pepperom’. Nešto za reći o tome imali bi za reći i posjetitelji koncerta koji je Nikola Vranjković održao u Tvornici kulture, koncert kojem se može dati prefiks rock, ali je istovremeno i nešto puno veće od toga.
Drugi zagrebački nastup bivšeg lidera Block Outa ponovno je pokazao da je, u usporedbi sa svime što se u glazbenom smislu od devedesetih naovamo događalo u regiji, svijet za sebe, po pitanju odnosa prema muzici i umjetnosti nekoliko razina iznad konkurencije. Bilo da je riječ o njegovom naširoko poznatom perfekcionizmu, zahvaljujući kojem imate dojam da je u svakom trenutku svake pjesme odsviran najbolji mogući ton i akord, činjenici da većina njih (i većinu vremena) sjedi, što ih i vizualno približava izvedbama kakve redovno možete gledati u Lisinskom, ili sporom rastu i razvoju njegovih skladbi, gotovo kao da slušate simfoniju ili kakvo drugo orkestralno djelo u kojem su gudače zamijenile električne gitare, bas, bubanj i klavijature.
Što se mene tiče, sinoćnji koncert bio je svojevrsno vraćanje dugova jer Block Out svakako spada među bendove za koje mi je izuzetno žao što ih nikad nisam uspio pogledati uživo. Iako su devedesetih izdavali albume koji su kvalitetom bili pri samom vrhu srpske rock scene, prvenstveno “Godina sirotinjske zabave“ i “San koji srećan sanjaš sam“, a Nikola Vranjković se svojim radom u studiju i iza miks-pulta prometnuo u jednog od ključnih igrača na sceni, u Hrvatsku ih, kako mi je neki dan rekao u intervjuu, nitko nije zvao, zbog čega se njihov značaj i popularnost na domaćem terenu nikad nisu uspjeli reflektirati kod nas.
Nekoliko godina poslije raspada Block Outa, Vranjković je konačno svirao u Zagrebu, 2019. u Saxu, no pošto sam isti bio prisiljen propustiti, njegov ponovni posjet svrstavao sam među koncertne vrhunce sezone pa i godine. Očekivanja su, dakle, bila stvarno velika, no Nikola i njegov peteročlani prateći sastav ispunili su ih u potpunosti.
Za početak, ne sjećam se kada su mi tri sata svirke proletjela bez ijednog slabog, čak i manje zanimljivog dijela, što potvrđuje i za mene nezamislivo mali broj odlazaka u pušionu. U središtu priče nalazila se “Veronautika“, ali nisu izostala ni vraćanja u prošlost Block Out klasicima poput “Protiv sebe“ ili razarajućeg dvostrukog udara u obliku “Zvezdanih staza“ i “SDSS“. Zvuk je, s obzirom na Nikolin CV sasvim očekivano, bio na višem nivou od onog na kakav smo navikli u Tvornici, zbog čega “Marburg“, “Tajni život suterena“ u tom pogledu nisu nimalo zaostajale za verzijama s albuma. Dapače, najčešće su ih s lakoćom nadmašile jer uz sve odsvirano u studiju dobivate i produžene instrumentalne dionice koje me svaki put asociraju na Television i način na koji su vlastite skladbe doživljavali poput nečega što se može i treba neprestano mijenjati.
Vrajnkovićev izričaj uvijek sam smatrao bliskim vremenu u kojem je nastajao, srodnim grungeu, preciznije nečemu što bi pod tim terminom doživjeli Pink Floyd da su kojim slučajem nastali dva desetljeća kasnije. Pjesme su dovoljno duge i psihodelične da se u njima možete izgubiti, pri čemu će vas iz tog stanja u surovu stvarnost vraćati opori stihovi koji su opjevali iste one suterene i hladne sobe u kojima je svoje antijunake nekoć pronalazio Bora Đorđević.
Krešenda s gitarističkim trojcem (ponekad i četvercem) u prvom planu nizala su se kao na traci, zbog čega neću niti pokušati rangirati izvedbe, makar moram istaknuti zborno pjevanje “Dve reči“, po sinoć viđenom daleko mu je jedna od najpopularnije stvari. Spomenimo i “Bunar želja ne postoji“ koju su pretvorili u maraton ispunjen gitarističkim međuigrama, te neočekivani laganiji break poput neke fatamorgane ubačen između urlika “Ako me voliš pomozi mi, pucaj u čelo“.
Nastupu je prisustvovalo cca 300-350 ljudi, dovoljno nabrijanih da koliko-toliko kompenziraju skromnu posjetu. Stoga je šteta što se čitava priča nije događala u manjem, ali punom klubu. Nadam se da ćemo dobiti priliku to provjeriti, po mogućnosti bez da čekamo pet godina.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
