Nikola Vranjković u Saxu – zid zvuka

Kultni srpski glazbenik Nikola Vranjković u četvrtak je održao svoj premijerni hrvatski nastup u zagrebačkom klubu Sax.

Nikola Vranjković u Saxu (Foto: Monika Bračević)

Megalomanija. Lako je zamisliti megalomaniju, no kad se krene u njeno ostvarivanje začas se može istopiti. Megalomanija je uglavnom na rubu ostvarivosti, kao što je upitan i njen dobar ukus. Ukratko, za megalomaniju treba imati pozadinu kroz iskustvo i znanje. Megalomanija je puno rada. Često mukotrpnog rada kao osnovni preduvjet. Srpski glazbenik Nikola Vranjković može sebi dozvoliti megalomaniju. Za razliku od mnogih, njegova ima smisla, ima opravdanja i ima estetiku.

Kalio se kroz devedesete u bendu Block Out koji u Srbiji ima kultni status, a u konačnici se taj status kasnije prelio na njegovo ime i njegov rad. Jedan je od onih perfekcionista koji ne mari za to koliko mu pjesme traju, već koliko trebaju trajati da bi rekao ono što želi. Uz to je svirački i produkcijski frik poput Stevea Lukathera ili pak Johna Petruccija i Johna Myunga i Dream Theatera. Rock progresivac u izričaju i nemilosrdni perfekcionist kad je u pitanju kvaliteta zvuka, što na albumima, što na koncertima.

Nikola Vranjković u Saxu (Foto: Monika Bračević)

Po onim informacijama koje su dolazile do mene, na matičnom terenu je legenda koja u Beogradu bez problema svira pred tisućama fanova koji proživljavaju svaki njegov stih i ton, a da ne bi bilo greške u komunikaciji, njegova glazba je izrazito slojevita i nimalo jednostavna i dakako ne ulazi u gabarite radijskog air-playa. Vranjković je, dakle, ona stara škola rock gurua koji posjeduje povjerenje svoje publike. A kako ga je postigao? Sinoć je to sa svojim šesteročlanim bendom temeljito demonstrirao u zagrebačkom Saxu, što je ujedno bilo i njegovo premijerno gostovanje u Hrvatskoj općenito. Da, prilično čudno, jer srpska i hrvatska scena zadnjih dvadeset godina ključaju od gostovanja i nekad se čini da ne postoje nepoznanice čak ni u indie sferi, a kamoli kad je riječ o ‘glazbenim kapitalcima’. No u Vranjkovićevom slučaju dobro je da se dogodilo. Konačno prvi korak.

O tome da je u Sax u četvrtak kročila rijetka zvjerka svjedočio je presjek publike, neki su potegnuli zbog Vranjkovića iz Slovenije, neki iz Italije, kao što je i dobna struktura bila šarolika. Zašto Sax? Pitao sam se to obzirom na Vranjkovićevu sklonost perfekcionizmu, no već je na početku koncerta bilo jasno da je zvuk bio ugođen vrhunski, a čak četiri električne gitare tako vješto frekvencijski obojane da nikad nije bilo dvojbe oko toga što koja svira, a kad unisono udare akord, onda strovale zvučni zid kao da vam je cijeli Wembley tog trena pao na glavu. Iskreno nisam znao da itko može tako zvučati u Saxu, ali kako kaže ona stara mudrost; ne radi razglas zvuk, već bend svojim sviranjem. Jednostavno, ni najveća audifilska picajzla ne bi imala prigovor na ono što se valjalo iz zvučnika u Saxu.

Nikola Vranjković u Saxu (Foto: Monika Bračević)

Pored temeljito ugođenog zvuka, Nikola Vranjković i bend su nas temeljito cementirali glazbom punih dva i pol sata. Dakle, ništa polovično i bez ikakve naznake foliranja. Cjelovečernji mega koncert za fanove i one koji su to sinoć postali. Kad je rekao nakon dva sata da će odsvirati još dvije pjesme to je potrajalo još pola sata. Samo je tuš na koncu konca trajao dobrih pet minuta. I ništa se ne može prigovoriti ni toj megalomaniji. Imala je smisla, nakon maratonskog klupskog giga jedino je tako moglo i trebalo i završiti.

Davor Rodik (Foto: Monika Bračević)

„Gde si bio? U Zagrebu. Gde si svirao? U Saxu. Jesi svirao s Davorom Rodikom? Nisam. E, kurac si onda svirao u Saxu!“, rekao je u šali pred kraj Vranjković publici u klubu kao da je svirka s Rodikom za srpske glazbenike nešto što se mora obaviti tijekom posjete Zagrebu, valjda isto onako kako se svaki Zagrepčanin, koji drži do sebe, ne vraća iz Beograda bez kajmaka i duvan čvaraka. Naravno da je to rekao nakon što se Davor Rodik pridružio zvučnom zidu Vranjkovićevog benda i slide solom ugradio kao ciglu i svoj Gibson SG u njega.

Nikola Vranjković i Davor Rodik u Saxu (Foto: Monika Bračević)

Dinamika koncerta također je bila nesvakidašnja. Krenula je sa sjedećim bendom ‘iz fotelje’, sporo, teško, zlokobno, poput tekstova prožetih gorčinom i Vranjkovićevim hrapavim glasom, da bi u drugom dijelu ritam postao zgusnutiji, gitarsko režanje oštrije, pa su se i svi članovi žične sekcije ustali sa svojih stolaca jer je na mjesto ambijentalnog došao progresivni i žestoki rock. Jest da je Sax mali klub, ali Vranjković je u njega sinoć kročio poput diva, te takav trag i otisnuo.

Njegov posljednji album „Veronautika“ kao dvostruko CD izdanje je ovih dana objavila licencno i Croatia Records, a to znači da Nikolu Vranjkovića možemo očekivati i u skorijoj budućnosti. Nakon sinoćnjeg koncerta se može reći da je njegov potencijal u Hrvatskoj tek otkriven.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh