Naslov je manje hrabar nego knjiga. Ali je barem iskren. Činjenica jest da je većina filmske literature u Hrvatskoj akademske prirode, dakle neka vrsta ekstenzije fakultetskih predavanja, znanstvenih radova i enciklopedijskih crtica najčešće hladnijih od medvjeda u Coca-Colinoj reklami.
Nedostatak financijske inicijative smanjuje količinu stručne literature nastale izvan institucionalnog miljea. Ali iako jezgra knjige “Predavanja o filmskom modernizmu”, koja se već s naslovom ograđuje od ambicija komercijalne tržišne literature, jesu sveučilišna predavanja, ipak je riječ o ukoričenoj publicistici, zbirci analitičkih eseja “šire namjene”. Ili kako piše u reklamnom tekstu: Premda su je inspirirali studenti, ova knjiga namijenjena je svim ljubiteljima filma.
Drugim riječima, “Predavanja o filmskom modernizmu” je literatura i za one koji ne sjede na predavanjima i nisu ni blizu fakulteta, ali itekako ih zanima što je zajedničko Želimiru Žilniku i “Vještici iz Blaira”, “Sedmom pečatu” i braći Coen.
Dr. sc. Nikica Gilić, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Katedra za filmologiju), jedan je od onih filmologa kojem je modernistički film obilježio karijeru i koji je kroz godine postao centralnom temom njegove celuloidne ekspertize. Ali Gilićev stil pisanja ipak ima dovoljno života i ljudskosti da ugrije ruke medvjeda iz Coca-Coline reklame.
Ukratko, Gilić je ovdje na svom najudobnijem terenu pa sjajno secira modernističku (i postmodernističku) kinematografiju kroz nekoliko poglavlja, zasebnih tematskih cjelina, od postavljanja modernističkih modela do “Popa, politike i psihodelije”. Po prvi puta u hrvatskoj filmskoj publicistici nešto dublje ulazi u autorske svijetove Carla Theodora Dreyera i Roberta Bressona, hrabrih i inovativnih pionira modernističke kinematografije.
Gilić se izravno referira na “Transcendentni stil na filmu: Ozu, Bresson, Dreyer”, knjigu Paula Schradera iz 1972., korigirajući je izbacivanjem japanskog majstora Ozua iz ovog udarnog tima, s dužnim poštovanjem prema različitostima i jedinstvenosti japanske kinematografije. S istim poštovanjem Gilić izostavlja goleme segmente azijskog modernističkog filma, kao svijet i potencijalnu knjigu za sebe pa tako nećete čitati o tajvanskom novom valu i hongkonškog generaciji modernista, na primjer, ali svakako hoćete ono što je europskom fokusu daleko bliže i učestalije: Charlie Kaufmann i David Lynch, Miloš Forman i Krsto Papić, Ante Babaja i Zagrebačka škola crtanog filma…
Svjesna doba u kojem nastaje, knjiga “Predavanja o filmskom modernizmu” ima i jasne putokaze za daljnje učenje, dakle ne samo popis literature, nego i golemu listu linkova, online postaja na kojima možete pogledati ono o čemu se piše. Što je još jedan prilog tezi da ovo nije udžbenik, nego punokrvna filmofilska literatura za okorjele fanove filma i njegove povijesti.
U poglavlju o Zagrebačkoj školi crtanog filma Gilić doslovno piše da se radi o “uvodnom predavanju”, što vas samo podsjeća koliko bi bilo dobro da možemo čitati zasebnu knjigu o temi svakog poglavlja. Nikice, primi se posla!
(288 str. Leykam international 2024.)