Njihova hermetična glazba može djelovati tmurno, pa možda čak i zamorno na nepripremljeno uho nekog namjernika, ali smo svjedočili i da ima neke za dušu iscjeliteljske i smirujuće moći.
Hugo Race veteran je kantautorske i alternativne scene na kojoj djeluje već četrdeset godina, od melburnske grupe The Wreckery i suradnje s The Bad Seeds, bendom Nicka Cavea, u njegovim počecima, preko karijere s The True Spirit s kojima je u devedesetima prvi put nastupio u Zagrebu, do solo izdanja, talijanske formacije The Fatalists, pa do world music sastava Dirtmusic koji vodi s Chrisom Eckmanom i do aktualnog dua koji čini s Michelangelom Russom, a koji nas je sinoć premijerno posjetio u VIntage Industrial Baru.
Race i Russo, koji je inače i apstraktni slikar, surađuju još otkako se potonji u devedesetima pridružio True Spiritu, a karijeru kao duo započeli su objavljivanjem albuma “John Lee Hooker’s World Today” čiji je izlazak koincidirao sa stotom obljetnicom rođenja blues legende čije su pjesme na tom izdanju interpretirali, a njegov hipnotički stil u njihovoj je izvedbi još dodatno usporen do neke vrste heroinske meditativnosti koja je rezultirala jednim sasvim novim pogledom na stoljetni žanr.
Stvorivši na taj način vlastiti zvuk, dvojac je odlučio prenijeti ga i na autorski materijal koji je ove godine objavljen na novom albumu “100 Years”. Nije jasno je li njegov naslov još jedna referenca na Hookerovo stoljeće ili gleda stotinu godina unaprijed, ali očito je da je to aršin kojim duo mjeri vrijeme i na to se odnosi prva polovica naslova ovog teksta.
Druga polovica naslova aludira na činjenicu da je jedva pedeset ljudi odvojilo vrijeme da čuje ovaj izuzetni projekt uživo. Jest da je u pitanju bila nedjeljna večer u razdoblju početka zagrebačkog adventa, ali ovaj dvojac svojim je transcendentalnim dronom zaslužio brojniju publiku, jer je zvučna terapija koju su nam pružili djelovala kao oaza utjehe u turbulentnom svijetu današnjice.
Koncert su otvorili polako uplovljavajući u “Lost Children”, Hugo s gitarom i elektronikom, ali i markantnim stasom i ugodnim baritonom, te Russo s usnom harmonikom na bullet mikeu s punim stolom efekata ispred sebe, jasno dajući do znanja šačici okupljenih da ih vode na introspektivo putovanje temeljeno na ponavljajućim obrascima i sporom građenju atmosfere, da bi zatim s naslovnom pjesmom novog albuma zagrebali i nešto od zvuka pustinjskoga bluesa koji je Dirtmusic istraživao prije nego što im se pridružio Murat Ertel i odvukao ih prema podnebljima turske psihodelije.
Predstavili su zatim i obje strane ovogodišnjeg singla “Japanese Car” i “Poisoned Apples”, dvije pjesme koje nisu našle mjesto na albumu, ali se sjajno uklapaju na live setlistu, potonja praćena pričom o kakaduima koji su je nadahnuli. “Even cocaktoos get the blues”, reklo bi se. Nakon “Somebody Help Me” dvojac se zaputio sve dublje u hipnozu i nakon bloka od tri uzastopne podulje meditacije (“War Outside My Window”, “Eternal City” i “Earth’s Answer” nakratko se povukli s pozornice.
Ne očekujući još jedan cijeli set, jedno društvo se uspaničilo jer je proputovalo 500 kilometara da dođe na koncert (na čemu im svakako treba čestitati), a Race je obećao da će im za svaku prevaljenu stotinu kilometara odsvirati po jednu pjesmu. Obećane je održao, pa i premašio, ovaj put zagrabivši u svoj solo katalog i onaj s Fatalists, isporučivši favorite poput “Dopefiends”, “Until You Surrender” i “We Never Had Control”, da bi nastup zaključili s dva Hookerova bisera, singlom “Love Blues”, a onda i briljantnom obradom “Hobo Blues” koja je djelovala kao manifest njihovog zvuka i svih onih boja i apstraktnih zvučnih mrlja u koje su upakirali svoju suvremenu viziju praiskonskoga bluesa.
Jasno je da njihova hermetična glazba može djelovati tmurno, pa možda čak i zamorno na nepripremljeno uho nekog namjernika, ali smo svjedočili i da ima neke za dušu iscjeliteljske i smirujuće moći, pa su neki koji su došli loše volje i tišteni brigama kući otišli okrijepljeni nekom novopronađenom dobrom voljom. Ali i nije neka velika novost da blues djeluje poput opijata, a i može ga se konzumirati i u gotovo neumjerenim količinama bez opasnosti po zdravlje. Bilo bi lijepo kad bi ga i više ljudi konzumiralo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
