Gerijatrija se, po svemu sudeći, zna itekako dobro zabavljati.
Prije otprilike godinu dana, pojavila se na jednom radiju reklama za veliki koncert Džoa Maračića Makija u Lisinskom kojim će proslaviti 50 godina karijere. Bila je to otprilike i jedina reklama za taj koncert pa se činilo gotovo kao da je riječ o prevari ili nekakvoj krivoj informaciji. Džo Maračić Maki? U Zagrebu? U Lisinskom?
Ja o tome ne bih znao ništa da me nije nazvala moja baka, strastvena obožavateljica Makijevog lika i djela, zbog koje i znam poneki njegov hit, kao i hitove njegovih suvremenika Freddyja Quinna i Engelberta Humperdincka, i o svemu me potanko obavijestila. Obećao sam joj tada da idemo na koncert pa smo nabavili karte i nadali se da ćemo do koncerta preživjeti i ona, i Maki, i ja.
U međuvremenu je Maki rasprodao veliku dvoranu Lisinskog, a ja sam saznao da ga je baka prvi i posljednji put gledala u Koprivnici sredinom 70-ih godina kada je nastupao zajedno s drugim legendarnim jugoslavenskim sastavom, Pro Arte. Do njihovog ponovnog susreta u Zagrebu trebalo je, dakle, proći 50 godina odnosno cijeli jedan “zlatni pir”.
Dan uoči koncerta, baka i ja smo se čuli oko nekih logističkih detalja pa mi je spomenula da je ususret koncertu izašao i novi veliki intervju s ovom, postajalo je sve jasnije, neprikosnovenom legendom ovih prostora koja se i u 82. godini života ponaša kao veća rock zvijezda od brojnih naših mlađahnijih izvođača. Džo je, naime, trenutno usred brakorazvodne parnice, rastaje se sa svojom trećom ženom jer se zaljubio u Gordanu kojoj je i posvetio svoju novu pjesmu “Go Go Gordana”.
Problem je samo u tome što baš privodi kraju gradnju svog drugog aviona, no trenutno ga namjerno ne želi završiti, e samo da mu ga ne bi otela bivša žena s kojom bi po zakonu svu imovinu trebao dijeliti po pola. Talk about rock ‘n’ roll… Makija i općenito vole uspoređivati s Mickom Jaggerom, a i sam ima umjetničko ime za strano tržište – Mac Miller. Pa dobro, kad već nećemo gledati pokojnog Maca Millera, zašto ne bismo ovog našeg.
Na dan koncerta uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Došao sam po baku, vratio neke posude, malo mi je prigovorila jer nosim podrapane starke, a vani je hladno, pitala me jesam li možda gladan i sve to redom kako ide kad odeš do bake, a onda smo brže – bolje krenuli u obostranom strahu da ne zakasnimo na ovaj jedinstveni događaj.
Putem sam saznao sve o Makiju, od toga da je rođen na Krku, da je imao teško djetinjstvo i da je kasnije većinom živio u Americi gdje je završio nakon što su ga baka i djed ‘posvojili’ jer je to bio jedini način da dobije papire pa do toga da danas živi ili na Floridi gdje mu je uostalom i garaža s onim nedovršenim avionom ili tu kod nas u Zagorju, ali i da je baka posljednji put u Zagrebu bila 2006. godine kad je išla na HRT – ov TV bingo show.
Osim što u Zagrebu nije bila jednu cijelu punoljetnost, u Lisinkom nije bila nikad, a kad smo stigli i ušli u dvoranu, učinilo mi se da nisam ni ja jer sinoć je to bio jedan potpuno drugačiji Lisinski od onoga na koji smo navikli. Ne mislim tu pritom na prosjek godina publike, nego na atmosferu koja je vladala u krcatoj dvorani. Uzbuđenje, metež, iščekivanje, pozornica ukrašena omotima Makijevih dijamantnih ploča, mobiteli već u zraku spremni za foto/video, komešanje, nervoza…
Od mnogih stvari koje su mi te večeri postale jasne, jedna je i to da nikad nije prekasno da si čovjek dozvoli biti ‘pravim fanom’ nekog glazbenog izvođača pa da se onda i ponaša gotovo nesuvislo kao što pravim fanovima i priliči i da ga “baš briga kaj si budu ljudi mislili”. I baka je pravi fan, ali je po prirodi suzdržana (a popila je i preventivni lexaurin prije polaska ili kako je to lakonski sažela moja društveno neprilagođena sestrična koja je također bila s nama, “nadroksala se i došla na gig, tak se to i radi”) pa se nije pridružila hordama ostalih vršnjakinja koje su se ponašale kao da će na pozornicu svakoga trena izaći Beatlesi.
A onda su izašli – ne Beatlesi, nego Makijev prateći bend podebljan gostujućim ženskim zborom Kušlec i odmah u glavu krenuli s vjerojatno najvećim Makijevim hitom “Dal’ se sjetiš nekad mene”. Napetost u dvorani jedva da se mogla izmjeriti tlakomjerom. Sveopća je euforija, priznajem, prešla i na mene. Je li moguće da će nam se za koji časak ukazati Džo, Mac Miller, legenda jugoslavenske zabavnjačke scene?
A onda je izašao i on, u džegerovski šljaštećoj majici i uz gromoglasan aplauz dvorane. U sljedećem je trenutku već sa svojim bežičnim mikrofonom bio među publikom na tribinama. Koncert nije trajao ni dvije minute, a oduševljeni su fanovi već spontano ustali i zaplesali. Od mnogih stvari koje su mi te večeri postale jasne bilo je i to da se Džo ne zajebava, hitovi su išli jedan za drugim bez pauze, publiku je odmah prozvao familijom, zahvalio im za divne uspomene svih ovih godina, ponovio nekoliko puta da bez njih ne bi bilo ni njega pa nanizao još nekoliko hitova…
Bend, čija je glavna zvijezda klavijaturist s duo manualom i svim onim soundovima koje pravi zabavnjački klavijaturist mora imati, se razmahao, a razmahale su se i gospođe i njihove gore polovice. Skoro se čak i razmahala moja baka koja vjerojatno nije mogla izabrati bolju večer za prvi put posjetiti Lisinski. Ako mu je pseudonim za strano tržište dosad bio Mac Miller, vrijeme je da dobije novi – Big Mac.
Big Mac prvi je dio koncerta završio već ranije spomenutim hitom na talijanskom jeziku “Mia Mia” upotpunjenim zavidnim plesnim pokretima. “Skoro sam si sad zubalo izvadio mikrofonom”, našalio se vidno uspuhan. “Malo ću odmoriti pa se vraćam, neću dugo. Ne mogu vjerovati koliko vas ima, i to još u ponedjeljak”, rekao je, spomenuo promjenu vremena i nestao jednako brzo kao što se i pojavio. Ako ta njegova rečenica, jedva izgovorena od zadihanosti, nije pravi dokaz da Big Mac ne mari za godine, onda ne znam što je.
Da, nije subota navečer, nego je ponedjeljak oko pola osam, ali nije niti da njegova publika sutradan ujutro mora na posao. Sljedećih nekoliko pjesama bend je izveo s pratećim vokalima u glavnoj ulozi, a osim što smo svi bili pomalo razočarani jer to nije ono po što smo došli, bila je to zapravo odlična i dobrodošla prilika da pola dvorane ode na WC.
Iako sam na trenutak osjetio bojazan da se možda dogodilo nešto nepredviđeno, Big Mac se vratio i nastavio nizati hitove. Ne sjećam se kako se pjesme zovu, ali ih je moja baka zajedno s cijelom velikom dvoranom Lisinskog znala sve od riječi do riječi, uključujući i novu već spomenutu “Go Go Gordana”, a pokazala mi je i neku ženu koja je snimala iz prvih redova za koju kaže da je baš to ta fatalna Gordana.
Pratećem bendu bilo je sve teže pratiti što je Big Mac naumio jer on je prije svega frontmen, a još je k tome i vrlo neformalan i nepredvidljiv. Zato se znalo dogoditi da tamo negdje iz začelja dvorane potpuno zatrpan pomahnitalim gospođama pokušava bendu mahati da još koji put ponove refren ili produlje neki uvod, ali ga bend niti ne vidi, niti ne čuje.
Znalo se dogoditi da mu nakon neke pjesme treba kratki predah koji odmah usput koristi za fotografiranje s fanovima, ali ga bend i opet ne vidi i ne čuje, jer se publika nemilice baca na njega. Znalo se dogoditi i to da između pjesama želi nešto o nečemu reći, ali ga bend ni tad zapravo ne doživi i krene dalje jer je Big Mac i dalje zatrpan ljudima.
“Prava fešta”, s pravom je ustvrdila baka kad je odjednom iz razglasa krenula prethodno snimljena najava koja na pozornicu poziva nekog od direktora iz Croatia Recordsa da dođe na pozornicu i uruči mu nagradu za prodane ploče ili što već. Ali Big Mac ne mari za takve formalnosti nego nastavlja interakciju s publikom dok gospodin Darko Dervišević iz CR-a zbunjeno stoji na pozornici i čeka svoj red. I to je još jedna od stvari koje smo sinoć naučili, nikad ne stavljaj nekog iz CR–a ispred svoje publike!
Nakon tog kratkog intermezza sve se nastavilo u sličnom tonu, ljudi su po dvorani hodali za Big Macom kao apostoli za Isusom, a on je poput Isusa svojim pjesmama propovijedao o ljubavi i srcu sve do završne “Doviđenja” nakon koje ipak nije bio kraj jer to bi bilo previše formalno, pa je bend na brzinu morao uloviti “Blue Suede Shoes iz G dura”, a onda i “Proud Mary” pa onda opet “Dal’ se sjetiš nekad mene” i opet “Doviđenja”. Te dvije pjesme, to jedno jednostavno pitanje i jedan jednostavni pozdrav, dovoljne su da između njih stane cijela jedna pedesetogodišnja karijera.
Svjetla su se upalila, ali Džo i bend svirali su i pjevali dalje, publika je pohrlila prema pozornici, a kako u Lisinskom inače nema potrebe za zaštitarima, organizatori nisu znali što bi drugo nego da pošalju zaposlenike da stanu ispred pozornice poput zaštitara i prepriječe put svim obožavateljicama koje su htjele svoj zalogaj Big Maca. Potpuno ludilo.
Bio je to sve u svemu prizor kakav se ne viđa često ni na koncertima u prostorima miljama daleko od Lisinskog, a gerijatrija se, po svemu sudeći, zna itekako dobro zabavljati. S tim se složilo i baka koja je na iskreno pitanje “kak’ ti je bilo?” jednako iskreno i u svom stilu odgovorila “super”, iako znam da misli puno više od toga. “Eto da sam i ja bila u New Yorku”, dodala je. Eto, znao sam.
Nakon koncerta nismo časili ni časa, nego smo odmah krenuli nazad za Koprivnicu. Ponudio sam baki da odemo na piće, u noćni izlazak ili barem u McDonald’s, ali nije prošlo. Nema veze, bilo je dosta New Yorka za jedan dan. Na putu kuću sam u vožnji uz ledenu kavu uz bakino dopuštenje pojačao mjuzu da mi se ne prispava, a odabrao sam legendarnog Willieja Nelsona i još uvijek friški album “The Border”. Za kraj večeri sam naučio još nešto – Zagreb zaista može biti New York, a biti fan Nelsona ni po čemu nije drugačije nego biti fan Džoa Maračića Makija. E da, i stao sam kasnije sam u naš provincijski McDonald’s i naručio jedan Big Mac. Zaslužili smo.