Ime su uzeli po filmu u kojem glavne uloge tumače Ginger Rogers i Fred Astaire, a nakon sinoćnjeg koncerta u Tvornici Laura-Mary Carter i Steven Ansell su dokazali da su jednako tako savršeni par kao dvoje plesača i glumaca koji su obilježili zlatno doba mjuzikla. Samo što Laura-Mary i Steven više vole nasljeđe Fugazija, Sonic Youtha i Nirvane…
Večer je dobro počela odlaskom na otvorenje Vox Feminae festivala u kino Europa na projekciju „Wonder Women!“, dokumentarnu filmsku priču o američkim super-heroinama koja je započela početkom II svjetskog rata i stripom Wonder Woman. Interesantna je to storija o konstantnoj borbi američkih feministica protiv establišmenta i medija koji ženama nameću ponižavajuće role modele. Samim time film konkretizira pitanja i odgovora jesu li buntovnice poput filmskih Thelme i Louise žene protiv sistema ili je ustvari sistem protiv njih perfidno definiran već njihovim rođenjem.
Taj film bio je odličan uvod u glazbeni ostatak večeri i odlazak u Tvornicu kulture na koncert Blood Red Shoes iz Brightona. Upravo je gitaristica i pjevačica Laura-Mary Carter odličan primjer istinske buntovnice. Naizgled krhke manekenske figure i privlačnog lica, ali s čvrstim rokerskim stavom i gitarom u rukama kojom proizvodi distorziranu grmljavinu. U neku ruku stvorila mi je sliku u glavi onog trenutka kad se zaljubila u rock. Kao da je u jednom trenutku manekenka frustrirana svojim dvodimenzionalnim i neispunjavajućim poslom ušla u glazbeni dućan, opasala se gitarom, odšarafila prvog Mashalla ili Voxa na maksimum i s prvim udarcem po žicama doživjela ono što heroinski ovisnici vjerojatno osjete odmah nakon ubrizgavanja.
Laura-Mary Carter jednostavno je opčinjena snagom gitarske buke. Ovisnost je to koja izlazi iz dubine njene osobnosti. Nepatvoreni rock bunt. Ona je crna polovica Blood Red Shoesa, ženski princip – Yin. Yang – bijela polovica, muški princip grupe je Steven Ansell, bubnjar koji precizno i brutalno udara bubnjeve ispred sebe. ‘Rudar’ koji premašuje normu, kao da fizičkom snagom pokušava pobijediti i nadglasati buku iz pojačala i dati joj smisao i ritam. Takav je i dok pjeva, zajapuren i nabijen adrenalinom poput Davida Grohla, a opet u savršenoj sinergiji sa sjetnim melankoličnim glasom Laure-Mary.
Uz upokojene The White Stripes i elektro-duo Handsome Furs, Blood Red Shoes su još jedan mješoviti rock duo kojem je bilo kakav treći član suvišan. Bio bi to samo balast, nešto što bi poremetilo savršenu ravnotežu na relaciji Carter-Ansell.
Izražajnost emocija potisnutog bijesa nisu samo imale kuminaciju u žestokim brojevima poput „Keeping It Close“ i „Je Me Perds“ (za koju je Laura-Mary opasala Gibson SG – posebno učinkovito ‘oružje’ za podizanje zvučnog zida), već i kad bi ritam ulazio u baladno raspoloženje, meni osobno u „In Time To Voices“ kao stvorenom za lynchovsko noir raspoloženje. Veliki pogon Tvornice nije bio pun, ali publika ispred pozornice bila je u transu, i posebno glasna na kraju kad je unisono uz ‘we want more’ na bis pozivala Blood Red Shoes.
Svakako jedan od najboljih rock koncerata ove sezone u Zagrebu.
Set lista:
It’s Getting Boring By The Sea
Don’t Ask
Heartsink
Say Something, Say Anything
Keeping It Close
Cold
When We Wake
This Is Not For You
Lost Kids
Light It Up
In Time To Voices
It Is Happening Again
You Bring Me Down
Colours Fade
Bis:
I Wish I Was Someone Better
Je Me Perds