Power pop bend Slick Stings predvođen Tomislavom Žalcem iz grupe Erotic Biljan and His Heretics, ujedno sastavljen od prekaljenih glazbenika iz grupa The Strange, My Buddy Moose, Shoot Me Wendy i Rebel Star sinoć je održao koncert u Vintage Industrialu.
Slick Stings predstavili su se proljetos u Jiggy Baru po objavi albuma „Loves & Curse“. Bend u sastavu Matko Botić, Mislav Kurspahić i Tomislav Peretić okupio je Tomislav Žalac, a sinoć u Vintage Industrialu je s njima bila i Zvonka Obajdin za klavijaturama što je svakako doprinijelo većoj punoći zvuka unutar gabarita power popa na koji je relativno recentno u svjetskim razmjerima fokus usmjerio Dan Auerbach iz The Black Keysa.
Kako u šali napominje Matko Botić, Slick Stings su produkt tzv. Žalčeve „ženske strane“, obzirom na eksplozivni garažni zvuk njegovog matičnog benda Erotic Biljan and His Heretics. Žalcu su se pjesme kroz godine lagano nakupljale, a tijekom perioda korone i učestalog glazbenog druženja sa spomenutim kolegama stvoreni su okviri za novi bend unutar izričaja koji u hrvatskim okvirima i nije pretjerano zastupljen, a obzirom na radijske prakse, po svoj prilici ni neće biti iako Slick Stings imaju odličan žanrovski nastupni album s kojim je jasno da su ga sastavili glazbenici sa zavidnom kilometražom iza sebe.
Ovdje prvenstveno mislim na engleski jezik na kojem su napisane pjesme. Možda bi se moglo nekom mlađem i nestrpljenjem ispunjenom sastavu sugerirati promjena upravo tog jezičnog obrasca, no savijaju se mladice, a ne već razgranata stabla. Naime, Žalac, Botić, Kurspahić i Peretić su dokazani prvoborci anglofonskog rock izričaja na ovim prostorima, po sistemu kud puklo da puklo, jer to osjećaju, rade iz gušta i rade dobro, posebno uživo. Stoga, sa Slick Stings je sve u redu i na svom mjestu.
Koliko nisam imao vremena prošle godine ozbiljnije preslušati album, toliko nisam imao ni prilika do sinoć ovaj sastav čuti uživo, a upravo mi je to najvažnija dimenzija po pitanju rock glazbe današnjice. Da pojasnim, znao sam se opeći s bendovima koji su studijske snimke dobro ‘ispolirali’, no uživo su nedostaci isplivavali, posebno sve ono što se može strpati pod pojam „mojo“, a to je da glazba pronađe svoj magični put prema van jer se bend stopio u jedno tijelo. Stoga sam se ugodno iznenadio baš zbog tog mojoa koji Slick Stings imaju, jer jest da su „Loves & Curse“ radili žanrovski ciljano, no tek se na pozornici vidi koliko su to radili iz vlastitog zadovoljstva jer su upravo u power popu pronašli mojo.
Žalac je u ulozi frontmena egzaktan. Njegov glas je ispred benda točno koliko treba biti, dakle ne postoje neke situacije nelagode, obzirom da je dosad uvijek bio gitarist, pa sam mu u prolazu nakon koncerta dobacio da je i ranije mogao propjevati, jer to ima u sebi, kao i rokenorol u prstima na gitarskim žicama.
Publika se čak okupila u solidnom broju obzirom na sredinu tjedna i posebno činjenicu da je te večeri Hrvatska rukometna reprezentacija igrala na prvenstvu. Uglavnom, uvjerili smo se da su Slick Stings novo kvalitetno ime naše klupske rock scene, a potpisnik ovih redaka je nakon božićnog koncerta grupe The Strange u istom klubu opet uživao u famoznim Botićevim gitarskim solo vožnjama. Jest da gitarska božanstva već odavno nisu u modi, ali uvijek je gušt slušati majstora zanata koji dubinski osjeća što je dobar rock i što mu treba dati.
Ne treba zaobići ni predgrupu Melewai u kojoj je za pjevačkim mikrofonom basistica Martina Burulic koja je sudjelovala na EP prvijencu Klinike Denisa Kataneca „Rode“, a klupska publika bi je se trebala sjetiti iz grupe Tyger Lamb koja je imala obećavajući start tamo negdje 2018. i na čijem prvijencu je radio Dalibor Pavičić. Uglavnom, Martina Burulic i gitarist Antonelo Vukić proširili su surf priču Tyger Lamba i evoluirali u Melewai dodajući element vode ugledavši se na havajsku tiki kulturu. Umjetnički kazano, bacili su svoje surf daske na mora i oceane u traganju za još egzotičnijim i plesnijim zvukom, tj. onim za čime, u domaćim okvirima, vječito traga jedan Max Juričić na sebi svojstven način.
Po Martininim riječima sinoć je to od strane Melewaija bio krnji nastup jer im je jedan gitarist privremeno otputovao u Aziju, no nisu bili mačji kašalj kao trio, a sve je imalo smisla i kad im se u drugom dijelu nastupa pridružila i violinistica. „Surf rock i violina?“- pitat će se netko. No mogao je biti i bilo koji drugi instrument, ne stoga što živimo u vrijeme kad u glazbi naizgled sve prolazi, već stoga što su Melewai izgradili zvučnu bazu kojoj štošta može dobro pristajati. Najvažniji element je kontrapunkt između Martininog dubokog hrapavog glasa i toplog poletnog zvuka instrumetarija, a rezultat je dosta upečatljiv spleen u kojem kao da vas istovremeno dodiruju radost i tuga. Melewai iza sebe zasad imaju eponimni EP objavljen na Bandcampu i svakako im treba zaželjeti bolju sreću nego što je imao Tyger Lamb.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
