Dva velika albuma afričkih glazbenika objavljena su već na početku godine.
Songhoy Blues osnovan je u glavnom gradu Malija Bamaku nakon što su članovi grupe zbog građanskih sukoba i nametanja Šerijatskog zakona morali napustiti svoje domove. Već je ta činjenica dovoljna da s punim pravom u ime grupe uvrste odrednicu ‘blues’ dok je ‘Songhai’ danas naziv za ljude koji žive uz rijeku Niger u području Timbuktua, Nigera i Burkine Faso, a nekada je označavao Zapadno Afričko carstvo koje je svoje vrhunce doživljavalo u 15. i 16. stoljeću.
Iako je bluz kako ga danas shvaćamo nastao na dubokom američkom jugu krajem 19. stojeća, za to su zaslužni bili upravo Afroamerikanci pa je i Songhoy Blues sasvim prirodno u počecima vlastitog bluza povezivao iskonsko afričko i kasnije stečeno afričko–američko muzičko naslijeđe. Na svojim prvim albumima „Music In Exile”, „Résistance” i „Optimisme” vješto su spajali američki bluz i tipičnu malijsku gitarističku glazbu, no autentičnost njihova izričaja donekle je izostajala jer je „amerikanizacija” ipak prevladala. Album „Héritage” u tom je smislu prekretnica u njihovoj karijeri i kao što mu i samo ime kaže, donosi potpuni zaokret prema već spomenutom iskonskom afričkom naslijeđu.
Zaokret je ovoga puta potpun i više nego očit; omot albuma prikazuje tipične motive malijske kulture, a prvi taktovi pjesme „Toukambela” otkrivaju da je bend elektriku zamijenio akustikom, a zapadne električne gitare instrumentarijem koji je u većem dijelu tipično afrički. U prvom su planu zato vokali i udaraljke, a instrumentalne melodije izvedene su na tradicionalnim instrumentima poput kore, soka, kamalengonija, flaute i senufo ksilofona.
Takav je zaokret svakako stilski simboličan, no spomenuti instrumenti pridonose i stvaranju potpuno drugačije zvučne teksture i atmosfere koju je naprosto nemoguće postići električnim gitarama i klasičnim zapadnjačkim bubnjevima. Našem je zapadnjačkom uhu sve što dolazi iz Afrike etno glazba, no Songhoy Blues tek su albumom „Héritage” zapravo postali „etno bend”, a čemu dodatno u prilog ide i to da se na albumu uz originalne kompozicije nalaze i nove rendicije malijskih klasika.
„Ne možemo ostati u tradicionalnoj estetici svojih djedova i baka, to je bilo drugo vrijeme. Osim toga, previše volimo električne gitare”, prije nekoliko je godina u jednom intervjuu rekao jedan od članova grupe, no to se očito stubokom promijenilo. Sve to pak ne znači da su Songhoy Blues izgubili svoju ljubav prema zapadnjačkoj glazbi čiji se utjecaji i dalje čuju i na ovoj ploči (dobar je primjer pjesma „Boutiki”, „Garibou” ili pak „Boroterey” koja, osim što nema tipično afrički groove, ima ni manje ni više nego električnu slide gitaru), no sasvim istjerani u drugi ili, još bolje, zadnji plan, a što je omogućilo do njihova malijska autentičnost napokon dođe do zasluženog izražaja.
„Héritage” je zato etno album tradicionalne malijske glazbe benda koji nije etno bend, ali je to postao, snimivši album koji zapravo i dalje nije etno album i koji u sebi tradiciju vješto i gotovo neprimjetno spaja s američkim utjecajima bluza, countrya ili bluegrassa. To mogu samo pravi i veliki majstori i zato je ovo veliki i majstorski album.
Slična, a opet posve različita situacija zatiče nas na albumu „Baarakelaw” malijskog pustinjaka Sambe Touréa. Da, i Samba dolazi iz područja Timbuktua te kasnije seli u Bamako, a nakon raspada nekoliko različitih grupa u kojima je Samba bio član, upravo ga Ali Farka Touré potiče na sviranje gitare te ga prima u svoj bend kao ritam gitaristu i prateći vokal na turneji 1997. i 1998. godine. Samba se potom vraća u Mali te 2003. osniva grupu „Fondo” s kojom objavljuje i istoimeni album dostupan samo u Maliju.
Zbog svega ovoga bi se ovlaš moglo zaključiti kako je Samba Touré kudikamo tradicionalniji i autentičniji od onoga što su Songhoy Blues ponudili albumom „Héritage”, ali to ipak ne bi bilo točno ili barem ne što se albuma „Baarakelaw” tiče, jer Samba na ovoj ploči više zvuči kao da izvodi američki blues uz stilu malijske tradicionalne glazbe, nego malijsku tradicionalnu glazbu u stilu američkog bluza.
I ovdje je to očito gotovo odmah jer uvodna „Assouma Kagne” donosi malijske melodije odsvirane na „ravan” zapadnjački gruv, čuje se usna harmonika, a na kraju i punokrvi američki bluz – rock solo na električnoj gitari. Još više američki zvuče pjesme poput „Baara Ke Den”, „Boulanga” ili „Yerkomarine”, ali to nikako nije negativna kritika, nego samo puka opservacija jer potpisnik ovih redova nema ništa protiv toga da sluša nešto što zvuči kao John Lee Hooker iz duboke Afrike, čak i dapače.
Osim toga, „amerikanizirane” pjesme na albumu imaju svoju protutežu u jednako toliko pjesama koje zvuče „potpuno malijski”, a sve zajedno čini i više nego kompaktnu i uvijek zanimljivu cjelinu koja svako toliko unese dašak neočekivanosti i svježine u atmosferu koja za nekoga tko nije zagriženi fan prave Afrike može biti čak i pomalo zamorna. Zato „Baarakelaw” možda nije autentičan na način na koji je to „Héritage”, no daleko od toga da ovaj album nije autenitčan odnosno „istinit, nepatvoren, vjerodostojan”.
Problem je zapravo u tome što naše zapadnjačko uho u ovakvom slučaju može baratati tek površnim razumijevanjem glazbe koju čuje, a ne može, na primjer, razumjeti i o čemu je riječ, osim ako ne priča nekim od 13 nacionalnih ili 15 govornih jezika zabilježenih u Maliju. A riječ je, barem ako je vjerovati Sambi, o pjesmama koje sve imaju jednu centralnu temu – izazove i muku onih koji rade „ulične poslove” na prašnim i prekrcanim ulicama Bamaka.
Radi se i o tome da je album sniman krajem 2023. godine u spomenutom Bamaku, u vrijeme kada je Mali tresla energetska kriza. Zbog toga je bilo gotovo nemoguće snimati u tradicionalnom studiju koji nije imao generatore, a električne energije je bilo tek nekoliko sati dnevno pa su muzičari morali biti stalno dostupni. Kad god je bilo električne energije, na nekoliko bi se sati okupili u kućnom studiju Sambina menadžera i snimali sve dok ne bi ponovno nestalo struje.
Riječ je, dakle, o tome da je „Baarakelaw” u mnogo svojih slojeva kudikamo autentičniji od abuma „Héritage”, no njegova je autentičnost nije posve „ugurana” samo u zvukove koji izlaze iz zvučnika, nego je skrivena u prašne dubine malijske kulture o kojima mi zapadnjaci možemo tek nešto pročitati, a onda, slušajući album ponovno, pokušati sve te doživljaje spojiti u neku imaginarnu sliku koju, koliko god se trudili, nikad nećemo u potpunosti moći razumjeti. U svakom slučaju, i tu imamo posla s velikim i pravim majstorom koji je također isporučio veliki i majstorki album.
Sve u svemu, Mali béz sumnjé dajé véliké albumé.
Ocjena:
Songhoy Blues ‘Héritage’: 10/10 (Studio Mali LLC / Transgressive Records Ltd., 2025.)
Samba Touré ‘Baarakelaw’: 10/10 (Glitterbeat Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
