U središtu priče je jedna ozbiljna rupa koju nije lako prikriti, a koja u završnici ostavlja film na vrlo krhkim nogama.
Kad se spominje ime redatelja Kristijana Milića, obično je to u kontekstu toga da je u pitanju dobrodošao žanrovac koji snima filmove izvan struje ozbiljnih drametina koja zagušuje hrvatsku kinematografiju s rezultatima koji su rijetko u skladu s ambicijom. To dovodi do situacije da se s naklonošću gledaju i prosječni uradci koji su odustaju od ozbiljnosti, kao što je slučaj bio sa zombi komedijom “Šalša” koja je, isti dan kao i Milićev novi uradak “Božji gnjev” bila prikazana ovog ljeta na festivalu u Puli.
Kris je postigao značajan uspjeh svojim filmom “Živi i mrtvi” snimljenom prema scenariju i romanu književnika Josipa Mlakića, a “Božji gnjev” koji je sinoć na zagrebačkoj premijeri najavio sutrašnji ulazak u redovnu distribuciju ponovna je suradnja dvojice autora, pa je kao takva i došla s određenim iščekivanjima.
Ipak, dio publike i dalje okreće očima kad vidi da se još i danas u tolikoj mjeri u nas snimaju ratni filmovi, žanr koji je u devedestima izazivao mučninu u želicu, ne toliko zbog tematike koliko zbog slabe kvalitete tih uradaka. Naime, slične reakcije stižu i na kratki “Čovjek koji nije mogao šutjeti” iako je u pitanju film koji je Hrvatskoj uporavo donio dugo sanjanu nominaciju za Oscar.
Prije svega mora se reći da je “Božji gnjev” tehnički gledano zadovoljavajući ratni triler, uglavnom solidno režiran i izveden, s cijelim nizom dobrih i vrlo dobrih glumačkih izvedbi, počevši od Ive Krešića u ulozi glavnog lika Ilije, do svih manjih ili većih epizodnih glumaca (od kojih se posebno izdvaja Mario Knezović iz Zostera kao Džafer), no u središtu priče je jedna ozbiljna rupa koju nije lako prikriti, a koja u završnici ostavlja film na vrlo krhkim nogama.
Naime, premda Mlakića smatram izuzetno sopsobnim piscem, on je “Božji gnjev” odlučio utemeljiti na MacGuffinu, što je pojam koji označava objekt koji po sebi nema pretjerano značenje, ali služi kao glavni motor radnje. Saam pojam je popularizirao Alfred Hitchcock, iako se on koristi od pamtivijeka, pa se tako tim neobičnim izrazom može opisati i Zlatno runo Jazonovih Argonauta, Sveti gral Vitezova okruglog stola i “Malteški sokol” Raymonda Chandlera u istoimenom filmu Johna Hustona iz 1941. godine.
U ovom slučaju, MacGuffin se nalazi u jednom kovčegu koji skupina plaćenika pokušava prenijeti preko linije vatre kako bi bio dostavljen u Zagreb. Neću otkriti što je točno taj MacGuffin, jer bi to otkrilo previše o filmu, ali dovoljno je istaknuti da radnja iziskuje nezamislivu količinu novca i ljudskih života za njegovu isporuku. Sve to skupa djeluje i više nego neuvjerljivo, jer riječ je o o nečemu što je u osnovi nedovoljno bitno da bi priskrbilo toliku motivaciju i cijenu.
Film se tako koristi nekim šrpancama koje gledatelj može prihvatiti samo zato što su već viđene u toliko drugih holivudskih filmova u kojima su ulozi neusporedivo veći, poput smicanja svjedoka u trenutku kad ovaj ima junaku otkriti ključnu informaciju vezanu za otkrivanje tajne i uplitanje najviših instanci vlasti i crkve, dok nakon saznanja o čemu je doista riječ, retrospektivno je nemoguće zamisliti da bi se oko takve nebuloze raskrečila smrtonosna hobotnica tolikih razmjera.
Unatoč povremenim problemima u tempu, dok se radnja još odvija u Bosni s Ilijom koji istražuje okolnosti pogibelji svog brata u sumnjivoj plaćeničkoj misiji, “Božji gnjev” još uvijek služi kao solidan unos u kanon njegovih autora, no problemi koji nastaju s odlaskom u Zagreb i banalnost raspleta do kraja ozbiljno poljujaju sve ono pozitivno iz većeg dijela filma. Što je posebno problematično, jer napuštanje okvira omražene ratne drame za istupanje u paranoični triler nije izvedeno dovoljno uvjerljivo da bismo “Božji gnjev” proglasili uspješnim primjerom žanrovskog ostvarenja.
Ocjena: 5/10
(Eurofilm / KFU Oktavijan, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
