Impozantno ostvarenje, golemo u svom trajanju koliko i u ambiciji koju ostvaruje s počesto neočekivanim uspjehom.
Sinoć je u zagrebačkoj Kinoteci hrvatsku premijeru imao “The Brutalist” Bradyja Coberta, tri i pol sata (!) dugačka epska drama o izmišljenom mađarsko-židovskom arhitektu Lászlu Tóthu (Adrien Brody) koji preživljava holokaust i ganja američki san projektirajući masivno zdanje za bogatog mecenu Harrisona Leeja Van Burena (Guy Pearce) dok čeka da mu se u Sjedinjenim Državama pridruži njegova supruga Erzsébet (Felicity Jones) koja je kao i on preživjela sličnu sudbinu u Buchenwaldu.
“The Brutalist” je u prvoj polovici ovogodišnje sezone nagrada držao čelnu poziciju u utrci za Oscare nakon što je na dodjeli Zlatnih globusa ovječan nagradama za najbolju dramu, režiju te glavnu mušku ulogu za Brodyja, sve dok “Anora” nije zaredala tri pobjede (Critics Choice, DGA i PGA) te uvjerljivo preuzela vodstvo, za što osobno mislim da je šteta, budući da je Corbetov ep mnogo impresivniji filmski pothvat od uratka Seana Bakera, pogotovo znajući da je snimljen za samo 10 milijuna dolara, što je sitna suma za ostvarenje takvih proporcija.
U tome je ovaj film sličan brutalističkim građevinama koje stvara njegov protagonist, one su goleme i impozantne, ali materijal za njih, čisti beton, ne košta mnogo, no redatelj se godinama mučio da skupi i taj budžet, baš kao i Tóth koji tone gotovo do ludila i ozbiljne ovisnosti u nastojanju da financira svoje prvo arhitektonsko remek-djelo na američkome tlu.
Film je podijeljen u dva djela od otprilike sto minuta s četvrt sata dobrodošle pauze između njih, a gledatelj može dobiti dojam da gleda dva različita filma odvojena intermezzom. Naime, dok prva polovica “The Enigma of Arrival” bilježi njegova nastojanja da se snađe u novoj zemlji i početak suradnje s Van Burenom, milijunašem zavidnim Lászlu na njegovom talentu i naoko predanom da mu omogući ostvarenje sna, drugi (“The Hard Core of Beauty”) se bavi traumama poremećenim odnosom arhitekta i njegove supruge po njezinom dolasku u SAD.
Osim spomenute koncipirane stanke na polovici filma (za razliku od drugih dugačkih projekcija koje su znale biti neplanski ubacivane kao što je slučaj bio nedavno s “Killers of the Flower Moon” Martina Scorsesea), “The Brutalist” vraća u uporabu i snimanje u VistaVisionu, widescreen varijantu 35-milimetarskog filma koji nije korišten nakon šezdesetih, a u kojem su snimani klasici poput “Vertiga” Alfreda Hitchcocka i “The Ten Commandments” Cecila B. De Millea.
Taj postupak “The Brutalistu” pomaže da djeluje još velebniji i skuplji od svog ograničenog budžeta, a pojedini kadrovi poput obrnutog pogleda na Kip slobode koji je završio na plakatu filma, kao i na briljantno izvedenoj špici izrađenoj u stilu koji se povezuje s Bauhausom, ali i u onima koji se fokusiraju na arhitekturu, iako su mnogi stručnjaci na tom polju kritizirali Coberta i njegovo shvaćanje njihove struke.
No, “The Brutalist” je manje film o samoj arhitekturi, a više o odnosu bilo koje umjetnosti i kapitala koji je financira. Odnos između Van Burena i Lászla kompleksan je u njihovoj međusobnoj ovisnosti, a mnogo je kritika upućeno na račun jedne scene, a koju nećemo otkriti, u kojoj se i fizički manifestira u jednom mučnom činu. Je li Corbet trebao biti toliko doslovan? Možda nije, ali taj postupak je u skladu s brutalističkom arhitekurom koja ne uljepšava i ne skriva, ali i s Tóthovom filozofijom koju iznosi u jednom briljantnom monologu nakon što je upitan zašto se odlučio za arhitekturu.
“Postoji li bolji opis kocke od njezine konstrukcije,” pita prije nego što doda da su njegove zgrade preživjele rat u Europi te da se nada da će, kad nas sjećanja na traume prestanu ponižavati djelovati politički stimulativno na narod “sparking the upheavals that so frequently occur in the cycles of peoplehood”.
Ovo je jedan od onih monologa koji mogu, u prikladnom izrazu, zabetonirati Oscare za najbolju glumu (sjetimo se Daniela Day-Lewisa s tiradom o ljudima u “There Will Be Blood”), a Brody svojim portretom Lászla tu nagradu zaslužuje još i više nego onda kad ju je prije četvrt stoljeća osvojio glumeći još jednog, a opet tako različitog umjetnika koji preživljava holokaust u “The Pianist” Romana Polanskog.
Ništa manje nisu zavrijeđene ni nominacije za Pearcea i Jones koji Oscare vjerojatno neće osvojiti, dok se propuštanjem nominacije za Trenta Reznora i Atticusa Rossa (“Challengers”) otvorila izgledna prilika da “The Brutalist” bude zasluženo nagrađen za doista sjajnu glazbu Daniela Blumberga koja briljantno dočarava svaki od različitih slojeva priče koje gledamo na ekranu.
Ipak prava je šteta da se struja okrenula od Coberta i samog filma u glavnim kategorijama jer je u pitanju doista impozantno ostvarenje, golemo u svom trajanju koliko i u ambiciji koju ostvaruje s počesto neočekivanim uspjehom. I, da, možemo slobodno dodati – i počesto brutalno.
Ocjena: 10/10
(A24, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
