Wynn je vrlo duhovit i pun urnebesnih priča, a red je da pohvalimo i njegov osjećaj za mjeru pošto ni u jednom trenutku nije zagnjavio publiku.
Da biste u potpunosti uživali u nastupu koji je Steve Wynn održao u četvrtak u Hard Placeu bilo je potrebno ispuniti nekoliko uvjeta. Prije svega, morate biti hardcore fan Dream Syndicatea, nešto manje i samostalne mu karijere, kojeg zanima kako je izgledalo njegovo odrastanje, okupljanje prvih bendova, snimanje albuma i bezbrojne anegdote vezane uz to. Dobro bi bilo i da ste ga dosad već gledali uživo pa vam neće biti žao što je, umjesto svirajući, solidan dio večeri proveo čitajući iz svoje nedavno objavljene autobiografije “I Wouldn’t Say It If It Wasn’t True”.
Kako sam sve navedene preduvjete ispunio, nekih većih zamjerki nemam, posebno jer je Wynn vrlo duhovit i pun urnebesnih priča, a red je da pohvalimo i njegov osjećaj za mjeru pošto ni u jednom trenutku nije zagnjavio publiku. Povod Steveovog tko zna kojeg po redu posjeta Zagrebu bila je promocija spomenutog rukopisa koju bi se moglo smjestiti negdje između književne večeri i nečega nalik staroj emisiji “MTV Storytelling”. Prošle godine je izdao i novi solo album “Make It Right”, no kako je s njega izveo samo naslovnu pjesmu, ne može se baš reći da ga je ovom prilikom predstavio.
Prije svega toga, na binu se popeo Chris Cacavas, još jedna zaslužna figura americane i neopsihodelične scene ranih osamdesetih znane kao Paisley Underground. Tih je dana svirao klavijature u grupi Green On Red, dok danas ima status pridruženog, polustalnog člana reformiranih Dream Syndicate. Njegov set je bio korektan, možda malo previše generički, premda me u najboljim momentima sjetio na svog nekadašnjeg šefa Dana Stuarta, točnije kasniju fazu Green On Reda, onu u kojoj su country i folk imali bitno važniju ulogu.
Wynn je krenuo od najranijih dana pa je tako prva odsvirana pjesma bila “Jumping Jack Flash” The Rolling Stonesa jer ju je kao trinaestogodišnjak izveo na prvom i jedinom koncertu svog benda Sudden Death Overtime. Svaku od priča završavao je nekom povezanom skladbom pa je tako onu o tome kako je uopće počeo svirati gitaru okončao izvedbom “Sing My Blues” koju je napisao s devet godina.
Saznali smo i kako se ubrzo nakon raspada Sudden Death Overtimea okanio gitare i kako joj se vjerojatno nikad ne bi vratio da se nije pojavio punk, a vrlo emotivno i duhovito se prisjetio i trenutaka kada je prvi put čuo The Velvet Underground zahvaljujući basistu The Suspectsa kojega je smatrao svojim guruom. Najzabavnije je ipak bilo vraćanje u dane kada je bio opsjednut Alexom Chiltonom do te mjere da je sjeo na autobus i iz Los Angelesa potegnuo do Memphisa, ali ga je na adresi koju je imao umjesto njega dočekao Tav Falco. Lider Panther Burnsa ga je potom odveo u birtiju gdje se Chilton opija, ali se ubrzo razočarao shvativši da ovaj želi razgovarati o svemu osim o Big Staru.
Uspomene je pospješio akustičnim čitanjima “Sunday Morning” i “Jesus Christ” tijekom kojih sam se osjećao kao da se nalazim na nekom tulumu Paisley Underground scene, poslije čega je uslijedio i najinteresantniji segment večeri, onaj vezan uz Dream Syndicate. Prvi album “Days Of Wine And Roses”, koji i danas smatram remek-djelom, snimili su tijekom tri noćna osmosatna sessiona jer je Slash Records, ‘najkul izdavačka kuća u Los Angelesu’, bila dekintirana, a otkrio nam je i pozadinu nastanka nekih pjesama. Jednu od njih, “Tell Me When It’s Over”, skladao je usporivši hit The Beata “Save It For Later” (i dodavši mu akord), dok je “That’s What You Always Say” bila prva stvar za koju je pomislio da bi je mogao odsvirati nekom od svojih idola.
Dream Syndicate su bili bend koji je uživao u repeticiji i minimalnim izmjenama akorda, zbog čega se rad s poznatim producentom Sandyjem Pearlmanom na drugoj ploči “Medicine Show” pretvorio u pravu torturu. Poznat po radu s Blue Oyster Cult i, što je Wynnu i ekipi bilo puno važnije, The Clash na “Give ‘Em Enough Rope”, Pearlman ih je tjerao da mjesecima, dvanaest sati dnevno, vježbaju istih osam pjesama premda Steve danas priznaje koliko mu je zahvalan na tom iskustvu. U sviračkom dijelu večeri izvedeno je još nekoliko klasika Dream Syndicatea poput “Medicine Show”, “When You Smile” i “Merrittville”, ali i “When The Curtain Falls” s posljednje ploče prije raspada za koju je shvatio da u njoj govori o vlastitom bendu i njihovom neminovnom razlazu.
Pišući autobiografiju, mučila ga je savjest zbog mnogih stvari koje nije trebao reći ili učiniti, no s vremenskim odmakom prošlost uvijek počinjemo gledati kroz ružičaste naočale i iskreno vjerovati da su upravo to bili naši “Days of Wine and Roses”. Tako nekako je najavio svoju najpoznatiju pjesmu kojom je i završio nastup, prethodno nam obećavši da će na sljedećoj turneji u Zagreb pokušati dovesti i Dream Syndicate.
Bilo je i vrijeme, pomislio sam, gledao sam sve njegove koncerte u našem glavnom gradu, čak i onaj sa supergrupom The Baseball Project na šibenskom Terraneu, a nikad nisam uhvatio najznačajniji sastav karijere Stevea Wynna. Pogotovo jer su, kako je sam rekao, nakon reuniona nastavili točno tamo gdje su počeli davne 1981. godine, i dalje ostajući vjerni idejama kojima su se vodili njihovi uzori poput Velveta i The Falla, bez ikakvih primisli o tome hoće li ih netko uopće slušati.
PS: Fotografija s koncerta nažalost nema.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
