Igra staklenih perli – Next Generation daleko je od hipi psihodelične furke od prije skoro pola stoljeća. Riječ je o moderno koncipiranom glazbenom transu koji je poput poludjelog vremeskog stroja vrtio svoj fantastični audio vizualni scenski film u petak u zagrebačkoj dvorani Park.
U 60-ima je netko prvo razglasio da u grad dolazi hip & groove bend, potom se razdijelio LSD, i koncert na potpuno neočekivanom mjestu bio je pun. U 90-ima je netko prvo razglasio da u grad dolazi cool DJ, potom su se razdijelili ecstasyji, i party na potpuno neočekivanom mjestu bio je pun.
Kako to funkcionira danas kad je značenje riječi ‘hipster’ potpuno promijenilo smisao i kad je gathering najveći na društvenim mrežama? Iskreno, nemam pojma.
Glas da dolazi cool bend u grad bio se proširio, ali valjda u silnoj količini informacija, valjda su mnogi baš to uzeli s rezervom. Taj cool bend je Igra staklenih perli, prvi istinski psihodeličari bivše Jugoslavije koji su bili glavna fora početkom 70-ih. U valu svih mogućih reuniona, valjda se i njihov činio kao još jedan u nizu fejkova koji rade po sistemu: uzmi pare na temelju stare slave. Pogotovo kad je Igra staklenih perli u pitanju i to u Zagrebu. Njihova karijera bila je aktualna prije 40 godina i na kraju krajeva tko se više toga sjeća. No više od dva sata audio-vizualnog kraut psihodeličnog partyja održanog pred manje od sto pari očiju i ušiju u petak u Purgeraju vrlo vjerojatno je posijao jedno novo sjeme dobre vibracije.
Igra staklenih perli, koju predvodi neumorni i potpuno posvećeni basist Draško Nikodijević – Draka, bio je šamanska vožnja od prvih trenutaka psihodelije iz vremena Pink Floyda i Velvet Undergrounda do modernih post-post-punk stremljenja ogoljenosti poruka utopljenih u ritam transa. Osvrnula se nova postava ISP-a i na svoju staru priču kroz pjesme „Mushroom“ i „Putovanje u plavo“, ali je nedvojbeno kako je riječ o potpuno modernoj glazbenoj avanturi potpuno uklopljenoj u gabarite sadašnjost. Nije tu bilo ni govora o ishlapjelim hipijima u trapezicama koji sizifovski pokušavaju probuditi davno izgubljeni duh jednog vremena. Bilo je to temeljito sabijanje desetljeća glazbenih stilova u dvosatnu „End Of The World“ scensku koncepciju unutar koje je Igra staklenih perli predstavljala svoj novi album „Apokaliptus“ inspiriran već toliko puta spominjanim Majnskim kalendarom.
Kako je glazba koja se širila s pozornice bila retrospektiva razdoblja rocka, tako su video projekcije bile u funkciji retrospektive civilizacija i općenito ljudskog bivstva na ovoj planeti s naglaskom na duhovnost kao glavnu poveznicu prošlosti i sadašnjosti. Ili možda kraće (da sam kojim slučajem progutao LSD), bio je to jeeeebeni trip. Pulsirajuće iskustvo precizno usklađene kakofonije koja je na tren bila pomalo nestvarna kao i snježna mećava koja je za to vrijeme zabijelila park Ribnjak.
Bile ili ne bile drevne Maje i Nostradamus u pravu, Igra staklenih perli je iskustvo koje svakako treba doživjeti (ili ponoviti, što se tiče one rasplesane šačice sa zagrebačkog koncerta) makar i kao neki after party smaka svijeta.