Raspjevana komedija iz doba Velike depresije poput ‘O Brother Where Art Thou’, prohibicijski krimić s elementima vesterna poput ‘Lawless’, rasna studija umotana u mjuzikl poput nedavne verzije ‘Color Purple’ i vampirska makljaža poput one u ‘From Dusk Til Dawn’. I sve to u jednom potpuno ludom filmu.

Već smo duboko zagazili u proljeće, ali čini se da nam je dosad filmska godina ponudila izrazito malo kvalitetnih i uzbudljivih filmskih naslova. Stoga su možda djelovale pomalo iznenađujuće mahom izrazito pozitivne ocjene kritike za novi film Ryana Cooglera “Sinners” koji je na papiru i temeljem viđenog u traileru djelovao kako neka vrsta vampirskog B-filma s napumpanim budžetom, koliko god to u svojoj srži djelovalo proturječno. Sad kad je film napokon stigao u kina, možemo potvrditi da takva procjena nije pogrešna, ali i to da je rezultat na trenutke gotovo spektakularan.
Coogler je, nakon što je pozornost privukao dramom “Fruitvale Station” ubrzo gurnuo glavu u ralje Hollywooda, prvo s filmom “Creed” koji je poslužio kao reboot franšize o Rockyju Balboi, a zatim i s dva unosa u Marvelov kanon s “Black Panther” i njegovim nastavkom, pa je bilo zanimljivo vidjeti što će snimiti nakon što se oslobodi okova intelektualnog vlasništva velikih studija u kojima se stvari uvijek rade prema nizu utvrđenih pravila.
I čini se da je “Sinners” bio film kakav mu je upravo trebao, projekt u kojemu s praktički neograničenim budžetom autor može istovremeno otpustiti sve svoje kreativne ventile i ubaciti sve što mu padne na pamet. Naravno da takav pristup mora rezultirati određenim kaosom, ali Cooglerov film je dovoljno zabavan, uzbudljiv i vizualno snažan da mu se može oprostiti neuredna priča, ustupci klišejima i nerazrađenost likova te drugi elementi koji bi bili dovoljni da bilo koji drugi film povuku na dno.

“Sinners” jest u osnovi horor, i to vampirski horor koji igra prema pravilima takvog filma. Ali i prije nego se pretvori u makljažu srodnu onoj iz primjerice “From Dusk Til Dawn”, ovaj film pokazuje da ima mnogo više lica, pa tako u prvih sat vremena gledatelj ima osjećaj kao da prati komediju smještenu u doba velike depresije, nešto u stilu “O Brother Where Art Thou” Joela i Ethana Coena, samo iz crnačke perspektive i s većim težištem na blues nego na folk glazbu.
U središtu priče i jest jedan blues glazbenik, “Preacherboy” Sammie Moore kojeg njegova dvojica bratića Smoke i Stack (obojicu glumi Cooglerov go-to guy Michael B. Jordan) zapošljavaju da svira na otvorenju njihovog juke jointa koji otvaraju u staroj pilani koju su kupili od pripadnika Ku-Klux Klana. U prvoj polovici filma gledamo kako ovaj trojac okuplja kliku koja će raditi na fešti otvorenja, dok u drugom dijelu dolazi do borbe s vampirima iste večeri, slično kao i u Titty Twisteru iz ranije spomenutog horora Roberta Rodrigueza.
Ali Coogleru nije dovoljno snimiti horor komediju s elementima prohibicijskog gangsterskog krimića, vesterna, južnjačke gotike i rasne studije, već sve to mora utopiti i u mjuzikl, pa tako dobivamo nadrealističke scene s glazbenim brojevima od kojih se posebno ističe jedna u kojoj Sammiejev akustični blues odjednom postane praćen električnim gitarama i DJ-ingom iz budućnosti, kao i azijskim plesačima ispod krova koji doslovno gori.
Takvu će atmosferu okupljenima pokvariti skupina vampira predvođena Remmickom (Jack O’Connell kojeg smo recentno gledali u ulozi Blake Fielder-Civila u biografskom filmu o Amy Winehouse “Back to Black“), a koja ima i nekoliko vlastitih glazbenih točaka s irskim narodnim pjesmama među kojima je posebno upečatljiva “Rocky Road to Dublin”.
Sukob između krvopija i junaka, u čijoj se skupini posebno ističu Delroy Lindo kao blues harmonikaš i pijanist skon kapljici Delta Slim, te Hailee Steinfield i Wunmi Mosaku kao partnerice svakog od Jordanovih likova, odigrat će se prema ustaljenim horor receptima, što je pomalo razočaravajuće uzimajući u obzir da je film s druge strane toliko radosno priglio kaotičnost vlastite ambicije i otkačenost izvedbe koja tu i tamo i prijelazi granicu campa.

Coogleru se može zamjeriti i nedostatak sigurnosti u završavanju filma, pa tako dobivamo nekoliko “krajeva” od kojih su svi osim jednog suvišni. Ljubitelji bluesa u tzv. mid-credits sceni možda će se razveseliti pojavljivanju starijeg Sammieja jer taj cameo tumači slavni Buddy Guy, ali praksa dodavanja scena na kraj filma, koja u Marvelovim blockbusterima služi kao nabrijavanje obožavatelja na buduće nastavke, u samostojećim filmovima poput “Sinners” djeluje suvišno i nepotrebno, pogotovo s obrzirom i na dugačko trajanje filma od gotovo 140 minuta, bez obzira na to koliko vrijeme brzo prolazi kad se čovjek zabavlja.
Unatoč tome, ovo je film u čijem ekscesu je lako uživati i lako je zamisliti da bi u narednim godinama mogao steći status kultnog klasika zbog efektne kombinacije glazbe, humora i akcije. Što god mu možemo zamjeriti “Sinners” višestruko nadoknađuje svojim stilom, ali možda mu je najveća vrilna njegovo besramno uživanje u samom sebi koje djeluje nekako neopterećeno ziheraštvom koje pritišće holivudska ostvarenja otkako glavnu riječ u kinematografiji vode franšize poput onih iz čijeg je okrilja ovakvim odgovorom istupio i sam Coogler.
Možda realno zaslužuje ocjenu niže, ali tako je opojan i sočan da je lako biti darežljiv i zažmiriti mu na mane.
Ocjena: 8/10
(Warner Bros. Pictures, 2025.)