Možda je najvažnija bitka koju je izvojevao pulski The Chweger, ona u kojoj se konačno dotični u javnoj percepciji počeo doživljavati kao ozbiljan bend, a ne kao ispušni ventil ili izlet redatelja i umjetničkih stvaralaca kojima je glazba hobi.
To je bio slučaj s prvim albumom iz 2007. kad se uglavnom pričalo o tome jer je oprobana formula da se kroz domaći medijski prostor lakše probijati s poznatim imenom, nego s konkretnim djelom. Drugi album pak traži drugačija pravila. Samim time što je drugi, govori u korist ozbiljnosti projekta, a time se traži i fokus na materiju, tj. glazbu. U tome je The Chweger napravio veliki korak i sad je već u poziciji da dijeli, a ne dobiva čvegere. Obzirom da je ovdje prvenstveno riječ o glazbi, namjerno ću izbjeći nabrajanje članova grupe i njihove izvangrupne aktivnosti, jer The Chweger je jedno tijelo i zaslužuje da se prema njemu tako i odnosi.
Prije pet godina prvi album predstavljao je stilsko putovanje i glazbeno upoznavanje članova. Materijal je bio kompilacijskog karaktera. Na njemu su se našle i tri pjesme iz plesne predstave „Galerija mrtvih žena“ dok je ostatak bio crossover garažnog i kraut rocka u kojem su se tek nazirali obrisi onoga što je u potpunosti definirano albumom „Mir“.
The Chweger se ovog puta u potpunosti okrenuo uhu pitkom elektropop ugođaju svojstvenom francuskom dvojcu Air i eklektičnoj Charlote Gainsbourg, iako, da ne bude zabune, riječ je o bendu koji je samo svoj zvuk produkcijskim filterima približio elektronici. Električne gitare tako više ne iskre u distorziji, već su u potpunosti obuzdane i upotrijebljene kao decentna pratnja kompaktne zvučne slike koju je produkcijskijski smisleno oblikovao Edi Cukerić, pulski producent za kojeg se nakon uspješnih pothvata s Goriborom i East Rodeom može reći kako uzima primat i nameće se kao jedan od glavnih kreativaca s ‘one strane pulta’ i da dobiva na renomeu kakav su primjerice 90-ih imali Denyken i Dragan Lukić.
„Mir“ je jednako nesputana artistička igra puna eksperimenata, kao i striktno definirano dugosvirajući plesni pop album. Nesputanost se očituje i u jezicima na kojima se pjeva (francuski, engleski, njemački i hrvatski), i samo se po pjesmama „Mali čovjek“, „Ona spava“ i „Dijete“ može bez problema zaključiti da je riječ o hrvatskom bendu, što je svakako dobar znak jer je The Chweger dospio u tu kategoriju da neće razočarati u kojoj god zemlji eventualno nastupio. Kroz taj potez se može naslutiti i nekakav ‘niski start’ za prilagodbu u predstojećim novim europskim okolnostima, ali taj prvoloptaški zaključak bi trebalo jednako tako brzo i eliminirati kao netočan, jer je prije riječ o hommageima francuskim, njemačkim i engleskim autorima dotičnog stila, pa čak i talijanskim u prvome redu Enniu Morriconeu u „Fućkam/The Whistler“, pjesmi u kojoj je grupa ugostila najpoznatiji zvižduk spaghetti westerna, odnosno Alessandra Alessandronija zastupljenog u brojnim Morriconeovim filmskim melodijama.
„Mir“ je tako i jedan od naših kvalitetnih glazbenih aduta koji šalje kozmopolitski impuls izvan granica unutar kojih se prečesto osjećamo kao taoci ognjištarskih obreda i pogleda na svijet. Osjećaj mira prisutan je od uvodne „Mon Garcon“ do posljednjeg naslovnog onomatopejskog ljetnog smiraja „Mir“ na kraju albuma.
Mir je konstanta i u glazbenom smislu ga ništa ne remeti, nema ataka na čula slušatelja u igri u kojoj svaka od deset skladbi kao da razvija vlastitu hiperbolu približavanja nedostižnoj meditativnoj nirvani.
Album je katalizator za preslagivanje misli, ne toliko u smislu stvaranja lažne spokojnosti koliko u gradnji opne – sigurnosne zone za kontemplaciju. Istinski je to pokušaj povratka harmoniji u ova raštimana i disharmonična vremena u kojima je mir ono što nam uistinu treba.
Peace brothers & sisters. Tko misli drugačije treba mu opaliti čveger.
Ocjena: 9/10
(Aquarius Records, 2012.)