Formulu koju je uspješno etablirao Paul Anka prije dvadeset godina na ‘Rock Swings’ sad ponavlja ne pretjerano slavna pjevačica u pratnji orkestra koji nema mnogo veze sa svojim prije sad već četiri desetljeća preminulim osnivačem.
Prije nekoliko dana bila je dvadeseta obljetnica izlaska vrlo zgodnog albuma Paula Anke “Rock Swings” na kojemu je poznati kanadsko-američki crooner na zabavan način upario hitove iz raznih epoha rocka s bigbendovskim i swing aranžmanima. Bilo je to vrijeme kad je interes za takvim zvukom ponovno ušao u pozornost javnosti nakon što je Robbie Williams zagrabio u tzv. Veliku američku pjesmaricu s hit pločom “Swing When You’re Winning”, no za razliku od sinatrijanskog repertoara kojeg se latio zločesti Britanac, Anka nam je dopustio da kroz njegove obrade uživamo u pjesmama koje su u izvornim verzijama zalazile u zonu krindža.
Uzmimo za primjer “It’s My Life” Bon Jovija koja je otpjevana Ankinim glasom u stilu Old Blue Eyesa zvučala istovremeno i cool i ironično. Potonje pogotovo budući da je Paul dobio priliku otpjevati “like Frankie said, he did it my way”, rugajući se Jonovom tekstu budući da je upravo on, Anka, bio autor pjesme koju roker iz Jerseyja pripisuje Sinatri.
Snimit će Anka u tom stilu i svoju narednu ploču “Classic Songs, My Way” tri godine kasnije, ali magija je nestala kao “leptiri pre kiše” u Balaševićevoj pjesmi. U međuvremenu big band aranžmani postali su popularni na našoj sceni, ulazeći putem Jazz orkestra HRT-a u teritorij (načelno) rocka s Darkom Rundekom i hip hopa s Edom Maajkom i TBF-om, popa s Mangrooveom, fusiona s Chui i tako dalje, i već smo se pomalo svi počeli pitati koliko taj obrazac može opstati.
Upravo o tome sam razmišljao prije nekoliko dana, na obljetnicu “Rock Swingsa” i pitao se kako to da je do nas došao taj trend koji je brzo isplahnuo na svjetskoj sceni, a na Ankinoj ploči donio savršen materijal za pozadinsku glazbu na raznim primanjima koji dovitljivo spaja popularne melodije s decentnim aranžmanima. Je li uopće bilo u njemu potencijala da potraje u sličnom obliku?
Kako to biva, samo nekoliko dana nakon tog razmišljanja, sudina mi dobaci jedan album koji doslovce prepisuje Ankin recept dvadeset godina kasnije. Riječ je o ploči pjevačice Debore Silver snimljenoj u pratni Count Basie Orchestra, trenutne iteracije sastava koji je osnovao legendarni bandleader iz njegovog naziva, a koji je uspio opstati i dobrih čedrdeset godina nakon njegove smrti.
O samoj Silver nemam vam mnogo za reći. Nema ni vlastitu stranicu na Wikipediji, njezina tri albuma ubilježena su na stranici AllMusic, na RateYourMusic je nema. Na streaming servisima nalazimo te albume koji se uglavnom sastoje od obrada klasika i općih mjesta vokalnog jazza, ništa posebno. S Basiejevim sastavom snimila je, čini se, nekoliko božićnih pjesama.
Ipak, jedna od stvari koje privlače pozornost su gostovanja nekih poznatih mačaka, kao i sam izbor pjesama koji donekle budi interes. Album tako otvara big bend verzija klasika The Rolling Stonesa “Paint It, Black” koji nam odmah otkriva da ova formula neće funkcionirati prema planu. Naime, prebacivanje u swing aranžmane neće od dobre pjesme napraviti bolju, pa čak niti ako na njoj gostuje i legendarni trubač Arturo Sandoval.
Znatno bolje prolazi “Bennie and the Jets” Eltona Johna čiji se kićeni stil prirodnije stapa s big bendom, dok je “Baby, I Love Your Way” Petera Framptona sa samim autorom u gostima ozbiljan promašaj nakon kojeg se slušatelj može ozbiljno upitati koliko ima smisla nastaviti s ovim albumom. Ipak, stvari se donekle popravljaju s “Tainted Love” koju je proslavio Soft Cell, a ovdje je izvedena u duetu sa šmekerom Kurtom Ellingom, “Band on the Run” s istomenog solo albuma Paula McCartneya te “A Hard Days Night” iz doba dok je još služio u Beatlesima, a koju primarno potpisuje njegov kolega John Lennon. Naime, ova dvojica pripadaju istoj onoj klasi kao i Sir Elton, među one koji pišu tako da ih je lako pretočiti smisleno u druge žanrovke narative.
Na “Joy to the World” sastavu se pridružuje Trombone Shorty, a na Sealovoj “Fly Like an Eagle” Bill Frissell koji je pod stare dane očito sve manje sklon odvažnoj glazbi s kakvom se proslavio, a sve više ovakvim izravnim očijukanjima s pop obrascima u kojim a njegov poznati talent ne uspijeva doći do izražaja.
George Coleman, saksofonist koji je slavno u šezdesetima svirao s Milesom Davisom i Herbiejem Hancockom danas ima devedeset godina i njegovo gostovanje na “Every Breath You Take” The Policea više je revijalno, dok je “Old Time Rock & Roll” Boba Seegera u raskoraku s vlastitim tekstom koji slavi upravo onaj žanr koji će preuzeti primat od stila koji “Basie Rocks!” slavi. Za kraj je još ostavljena “Life’s Been Good” koja u osnovi zvuči najsličnije opusu koji je Deborah dosad ostavila iza sebe.
“Basie Swings!” na koncu s čovjekom iz svog naslova ima toliko veze koliko i “njegov” orkestar, a ruku na srce, to nije mnogo. A kako ni Anki mije uspjelo dvaput uspješno odigrati “Rock Swings” kartu, tako ni Silver nije ništa bolje sreće dvadeset godina nakon njega. Iskoristivo kao pozadinska glazba na primanjima uz koktele, ali ne i mnogo više od toga.
Ocjena: 5/10
(DeborahSilver Entertainment LLC / Green Hill Productions, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
