‘Šta je ovo? Policijska država?’
Križevačko veliko spravišče događaj je koji je u nas poznat još i kao ‘manifestacija’, a što pak u najkraćim crtama znači da je riječ o prilici da se lokalci tijekom jednog vikenda napiju više nego što bi se napili za redovnog vikenda i da u gradu ima i nekih štandova kojih inače nema pa se može pojesti i langoš i kobasica, “za klince su osigurani napuhanci”, postoji i neki popratni program, prema nečijoj procjeni od šireg javnog interesa, a sve kulminira večernjim koncertima, naravno, na račun Grada.
Te i takve manifestacije slika su i prilika turističke ponude i društvenog života kontinentalne i druge Hrvatske s dolaskom toplijeg vremena, ali i realna, ako ne i tužna slika domaće koncertne stvarnosti van glavnog grada. Znate ono, bekstejdž u Gradskoj vijećnici ili u ovom slučaju zgradi Turističko informativnog centra, bina na novouređenom gradskom trgu rekonstruiranom bespovratnim sredstvima EU fondova, šetnja uz sladoled i klince u kolicima, svjetleće drangulije, drvene klupe i klupice za sjest’, pojest’, popit’…
Sve se to i više od toga sinoć manifestiralo na prvom danu manifestacije Križevačko veliko spravišće zajedno s još jednom manifestacijom Bareta i Majki koji su tamo nastupili zato jer su naši poznati koncertni izvođači osuđeni na tu i takvu koncertnu stvarnost, takvi se gigove donekle dobro plaćaju u odnosu na sve drugo i na kraju zato što razne gradske uprave na takvim manifestacijama žele imati takozvani “urbani sadržaj” ne bi li njime dokazali i pokazali da su “urbana sredina”, iako nisu, nikad neće biti, ne mogu biti niti bi trebale biti.
Sve u svemu, odmah mi je po dolasku na spomenutu manifestaciju bilo jasno da bi moglo biti “zanimljvo” jer Bare takvom kontekstu niti najmanje ne pripada, a što je odličan uvjet da koncert bude ili izvrstan ili grozan, odnosno zanimljiv. Nije trebalo dugo da pronađem pozornicu s koje se prije Majki puštala tamburaška glazba, a koja je bila ukrašena nekim vinskim bačvama i cvijećem uz projekciju na kojoj su se nizali svi najveći sponzori.
Poluamfiteatarski prostor ispred pozornice netom prije koncerta bio je praktički potpuno prazan jer je većina ljudi sinoć došla “pogledati onu nadrobljenu budaletinu i videti na kaj on to liči”, a ne na koncert, pa se šačicu mlađahnih i malo starijih fanova i ljudi za koje se vidi da razumiju koncertne uzuse, a koji su se pozicionirali ispred stejdža, moglo nabrojati na prste jedne ruke. Ostali su se povukli pedesetak metara nazad, na sigurnu udaljenost linije štandova od kojih je jedan prije i za vrijeme koncerta sporadično i bez nekog pravog razloga, bljuvao i nekakve nefantastične vatre.
A onda su se manifestirali i Bare i Majke i već standardno otvorili s “Rođen za suze” i “Ljubav krvari”. Svirali su i sinoć dugo, teško, polako i kolosalno i uspjeli u prvih desetak minuta ipak ispred pozornice okupiti pedesetak strastvenih obožavatelja i dvjestotinjak znatiželjnih mještana (i još toliko publike na sigurnoj udaljenosti) ovog inače mirnog prigorskog gradića. Odmah im na početku treba skinuti kapu jer svoj set nisu ni najmanje prilagodili manifestaciji na koju su došli i publici koja se ondje okupila. Hoću reći, došli su tamo biti ono što jesu i raditi ono što rade onako kako to rade, a rade to najbolje u svom žanru i svojoj zemlji.
Uslijedila je fantastična “Fantastična vatra”, pa onda “Odvedi me” i “Zašto”, a Bare je bio izrazito energičan, humorističan, zanimljiv i neobično nemiran, pa je čak gotovo u potpunosti zaboravio na svoj stolac koji je postao sastavni dio njegovih koncerata unazad nekoliko godina i umjesto toga suvereno fizički i psihički vladao cijelom pozornicom.
Kad se izvođač nađe u kontekstu kojem niti najmanje ne pripada, to može biti izrazito oslobađajuće i motivirajuće i čini mi se da se baš to sinoć dogodilo i njemu i cijelom bendu. Ispucavale su tako Majke stvar za stvar, dokazujući još jednom da im nema ravnih kad pričamo o fundamentalnom, čistokrvnom domaćem blues rocku. Sve je to Bare još dodatno začinio neprekidnim upadicama, kratkim crticama o životu i stanju stvari i improviziranim stand-up fragmentima koje je uspješno uguravao u pjesme.
“Depresija” je zvučala i izgledala točno onako kako bi mogli zamisliti da izgleda neka Bareova seansa kod nepostojećeg psihoterapeuta koji je zapravo on sam u svojoj glavi, “Mršavi pas” gotovo je u potpunosti srčano i grleno otpjevala publika koju su Majke svakom sljedećom minutom koncerta sve više pridobivale sebi, “Skarabej Go-Go” u svojoj je završnici opasno zagrmio, a čak je i “Put ka sreći” sinoć doživio jednu od boljih svojih reggae inkarnacija.
Do kraja koncerta pjesme su grmjele sve jače pa su se nanizali još i hitovi “Budi ponosan”, “Teške boje”, “Vrijeme da se krene” i “A ti još plačeš”. Posljedna pjesma redovnog dijela koncerta bila je i prilika da Bare iskreno izgrli cijeli bend, a što su i zaslužili jer su cijele večeri bez greške pratili sve njegove hirove, improvizacije i pozive da dizanju dinamike ne daju ni sekunde predaha.
Atmosfera je unatoč vidno promašenom kontekstu do kraja i među tih parsto fanova bila toliko dobra da niti bendu niti publici nije ništa smetalo pa čak niti lokalni novinar koji je gotovo cijeli koncert stajao na prednjem rubu pozornice i pobrinuo se za to da se u redakciju vrati sa portretima svakog posjetitelja koncerta ponaosob i otprilike 40 minuta snimljenog i vjerojatno uživo emitiranog video materijala, e samo da bi mještani sutradan uz jutarnju kavu mogli točno “videti ko je sve fčera bil na Baretu” i napisati nešto gnjusnih komentara na društvenim mrežama na račun Goranove fizičke pojavnosti i životne povijesti uz retoričko pitanje “ko je to platil da taj dojde tu se rušiti po pozornici” i slično.
Kad smo već kod lokalnih medija i lokalne medijske prakse, o posljednjem momentu ovog koncerta u lokalnim medijima vjerojatno nećete čitati jer su svi ugovorno vezani za organizatore pa se mimo naslova “Bare oduševio križevačku publiku” i teksta “Pogledajte tko je sve došao” ništa ni ne smije napisati. Toliko o biserju, ajmo sad malo i o svinjama.
Dizanjem dinamike, a koja pak diže strasti, a koje pak dižu i količinu konzumiranog alkohola za vruće lipanjske večeri podno Kalnika, jednog je od posjetitelja dovela do toga da skine majicu i da se u prvom redu nešto svađa sa zaštitnom ogradom. Ništa ozbiljno, pogotovo ako uzmemo u obzir da se u publici bez problema moglo piti iz staklenih boca, a da niti jedna ni u kojem trenutku nije poletjela zračnim prostorom koncerta. Iako su na pozornici već trebali stajati Savršeni marginalci, publika je htjela bis, a na što je bend drage volje pristao.
Bio je to možda najznakovitiji trenutak koncerta jer taman kad su Majke krenule u “Ja sam budućnost”, Bare koji se i inače tijekom koncerta direktno obraćao Onome Gore u jednakoj mjeri kao i publici, pogledao je još jednom u Nebesa, uputio im jedan čvrsti srednji prst, a onda pokazao dolje prema ljudima kao da želi reći “Evo, to je to, to je zašto vrijedi i to su ti koji čine da ovaj život ima koliko-toliko smisla.”
I baš je u tom trenutku u prvim redovima nastala nekakva gungula, sa zaštitarima se pojavila i policija koja je u nekoliko sljedećih trenutaka na pod oborila ponešto alkoholiziranog momka bez majice koji se tu i tamo držao za zaštitnu ogradu i krenula ga odvoditi u maricu. Bare je zaustavio bend i prije nego što su stigli do prvog refrena i koncert završio riječima “Pustite ga na miru. Šta je ovo? Policijska država? Ne mogu ja ovako svirati” i zajedno se s Majkama pokupio se s pozornice.
Je li takvo postupanje zaštitara i policije bilo opravdano ili nije, vjerojatno će ostati diskutabilno. Je li jedan alkoholizirani momak bez majice koji povremeno zaljulja zaštitnu ogradu na rock koncertu zaista problem i prijetnja publici i izvođaču? Također vjerojatno nije. Je li se sve to moglo odigrati suptilnije i drugačije, odnosno onako kako se to radi, a to je da nitko niti ne primjeti da se nešto događa? Vjerojatno da. Ali zna se, nema smisla bacati biserje pred svinje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
