Sinoć je u Lisinskom Chan Marshall izvela od pjesme do pjesme reportar s turneje Boba Dylana iz 1966. godine.
Svjetska turneja Boba Dylana iz 1966. stvar je legendi i već smo na našem portalu pisali o tome kad je objavljen bogati box set na kojem su zastupljeni svi koncerti s nje, iz večeri u večer s identičnom set listom, a s koje je bio izdvojen koncert u Royal Albert Hallu kao zasebno izdanje naslovljeno kao ‘The Real Royal Albert Hall 1966 Concert‘ u opreci s ranije objavljenim “The Bootleg Series Vol. 4: Bob Dylan Live 1966, The ‘Royal Albert Hall’ Concert” u kojem su navodnici u naslovu označavali pogrešku koja se godinama provlačila kroz bootleg snimke koje su bile označavane kao da su snimljene u londonskoj dvorani, a zapravo je u pitanju bio zapis iz mančesterskog Free Trade Halla desetak dana ranije.
Pisali smo o toj turneji i kad smo recenzirali album “Cat Power Sings Dylan: The 1966 Royal Albert Hall Concert” na kojemu je američka kantautorica Chan Marshall obradila cijeli koncert s istom setlistom, a koji je sinoć predstavila i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, ali ipak držimo da neke stvari treba ponoviti kako bi se dodala doza konteksta nastupu o kojemu ćemo pisati.
Godine 1966., Bob Dylan je bio na razmeđi i na spomenutu svjetsku turneju krenuo je na krilima albuma na kojima je odbacio žezlo kralja američke folk glazbe te okupio rock bend s električnim gitarama što je njegovoj folk publici predstavljalo određeni oblik svetogrđa. Ljudi na koncertima bili su podijeljeni u tabore, od kojih je jedan bio zgrožen, a drugi prihvaćao promjenu. Ipak, glasniji su bili oni koji su negodovali, a to negodovanje dosegnut će svoj vrhunac kad u Manchesteru pred kraj koncerta netko dobaci: “Judas!”
Ovo izjednačavanje Dylanovog glazbenog razvoja s izdajom natjerat će Boba da odgovori bijesno tjerajući svoj prateći sastav koji će uskoro postati The Band, jedna od najboljih skupina muzičara u povijesti rocka: “Play it fucking loud!” Bend zatim razvaljuje najlegendarniju izvedbu pjesme “Like A Rolling Stone”, a ovaj trenutak postaje jednako urezan u folklor rock legendi kao i Dylanov prvi električni nastup na Newport Folk Festivalu godinu dana ranije, o čemu je nedavno snimljen i film Jamesa Mangolda “A Complete Unknown”.
Dok je studijsko izdanje ovog materijala Cat Power djelovalo kao lijepa posveta, uživo program pomalo podsjeća na one rekonstrukcije povijesnih bitaka poput one naše u Stubici gdje se svi obuku u kostime i sve se ponovno odigra prema povijesnom scenariju, samo ovaj put znamo da nitko neće poginuti. Je li ovaj program išta manje koncert jednog tribute banda zato što mu je pjevačica poznata? To je pitanje na koje ćemo tek pokušati odgovoriti.
Ovdje je potrebno reći par stvari o Dylanovom pjevanju, odnosno to da svi oni – a ima ih mnogo – koji tvrde da je zbog svog nazalnoga glasa Bob loš pjevač ili nikad u životu nisu pjevali ili nemaju pojma o pjevanju. On svoje pjesme čini uvijek drugačijima kako ne bi dosadile ni njemu ni publici tako da im,, često na licu mjesta, mijenja melodije i tekstove, što bi se moglo usporediti i s nekim džezerskim tehnikama improvizacije, a to zahtjeva izvrsnu kontrolu nad glasom i tekstom koji pjeva dok se istovremeno prati na gitari i harmonici.
Cat Power je svoje interpretacije bazirala upravo na tom pristupu i ona je u konstantoj improvizaciji te vrste. Ona, doduše, samo pjeva i dopušta si još više tih izmjena u ritmu, fraziranju, melodiji i tekstu, a rezultati su katkad vrlo uspješni, a katkad ipak nisu. Zapravo njezino inzistiranje na tome da baš pri izvedbi svakoga stiha nešto izmijeni u odnosu na izvornu verziju vrlo brzo može postati frustrirajuće s obrzirom na omjer uspješnih i manje uspješnih obrtaja fraza.
Koncerti s Dylanove turneje 1966. bili su podijeljeni u dva seta, jedan koji Dylan izvodi solo uz akustičnu gitaru i harmoniku, te drugi na kojemu mu se pridružuje The Band. Cat Power “solo” dio izvodi u pratnji dvojice glazbenika, gitarista i harmonikaša, što opet pokazuje Dylanovu nadmoć da utjelovi to sve u svojoj autorskoj i izvođačkoj osobi.
Kad već Marshall ima čovjeka zaduženog samo za gitaru, možda bi bilo zanimljivije čuti da svira i nešto osim samo otvorenih akorda koje je Dylan logično svirao kako bi mogao uz to pjevati. Ovako su sve pjesme iz prvog seta odsvirane u istom ritmu, a kad je u pitanju “Desolation Row” koja sama traje preko deset minuta, onda se to trajanje prilično i osjeti kad nema primjerice onih predivnih gitarističkih frazica koje je vezao Charlie McCoy u studijskoj verziji.
Jedan od najuspješnijih tekstualnih obrata, ipak, izveden je promjenom spola lika u pjesmi “Just Like A Woman”, pa stihovi poput “he makes love just like a woman” otvaraju potpuno nove konotacije i smisaone reljefe u Dylanovoj poetici. Akustični set završen je s “Mr. Tambourine Man ” koju je Chan posvetila svim generacijama koje ju još nisu upoznale.
Nakon ovoga na pozornicu izlazi i cijeli bend i izvodi “Tell Me Momma” u najboljem pokušaju kopiranja tog “zvuka divlje žive” kako ga je Dylan nazvao opisujući glazbu s albuma “Blonde on Blonde” koji će biti objavljen za vrijeme turneje 1966. godine. Razlika u glasnoći između dva seta i danas je šokantna i daje nam priliku djelomično doživjeti sličnu vrstu šoka onoj koji je doživljavala publika u Free Trade Hallu, Royal Albertu ili bilo kojem od drugih koncerata prije šezdeset godina.
Neću ulaziti u izvedbe pjesmu po pjesmu jer mi se čini da bih na taj način možda previše ponavljao onoga što sam pisao u recenziji njezinog (ili Dylanovog) albuma, pa ću umjesto toga probati odgovoriti na ranije postavljeno pitanje, to jest u kojoj je mjeri ovo sinoć bio koncert tribute benda.
Naime, u samoj srži nastupa je dovoljno želje za odmakom u izvedbi same Cat Power da njezin vokalni rad ostaje kreativno reinterpretacijski, a ne kopija Boba i to mu je glavna sastavnica. Bend s druge strane niti odstupa niti dovoljno dobro kopira The Band, a sve to skupa nas ostavlja da svako ponaosob sebi opravda ili ne opravda smisao cijelog jednog ovakvog eksperimenta.
No, ako volite rekonstrukcije bitaka poput one u Stubici, možda ćete voljeti i ovu rekonstrukciju Dylanove bitke u Free Trade Hallu ili Royal Albertu. Barem znate da ovaj put nitko neće poginuti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
