Prvi nastup Coryja Wonga u Hrvatskoj prekinula je kiša nakon 40 minuta.

Nekoliko se neočekivanih stvari dogodilo u samo 40 minuta jučerašnjeg nastupa Coryja Wonga na sv. Mihovilu u Šibeniku, a nijedna od njih nema veze s koncertom samim.
Kao prvo, ne možemo se sjetiti kad je u zadnjih desetak sezona na tvrđavi ponad najstarijeg šibenskog predjela Gorice, kiša prekinula koncert. Bilo je odgađanja ili otkazivanja zbog loših prognoza, bilo je i prijetećih pojedinačnih kapi s neba, poput onih na spektakularnoj večeri iz 2014. kad su Šibensko pjevačko društvo Kolo i Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga RH izveli “Carminu Buranu”, ali do sinoć su pregaoci iz Tvrđave kulture uglavnom imali sreće s vremenom. Mada se prekid susreta Wonga i fanova u 22.20 sati ne može baš nazvati nesrećom, doći ćemo do toga.
Nadalje, Šibenik – ako niste znali – vjerojatno ima najviše glazbenika po kvadratnom metru ili po glavi stanovnika na planeti. Barem je takav dojam. Raspon je velik, od gitarista i bubnjara, do klavijaturista, basista i vokala, klapskih i opernih pjevača, DJ-eva, tonaca, propalih i neshvaćenih muzičara, amatera i profesionalaca. I svi oni imaju jednu stvar zajedničku: ne idu na koncerte. Velika većina njih ne ide na koncerte.

Jučer su, pak, došli u velikom broju. Valjda ih je privuklo ono “gitaristički virtuoz” kako se nastup Coryja Wonga reklamirao, ili su štovatelji Vulfpecka, a možda je funk-soul ritam baš onaj koji ih pokreće, a zapravo ga rijetko imamo prilike osjetiti na šibenskim pozornicama. Vidjeli smo i Karla i Mišu iz Rola, imali su PTSP od jučerašnje nevere u Splitu, vidjeli smo i Tomislava Đudarića Đutka, taj je potegao iz Zagreba na šibensku kišu. Vidjeli smo i Joška Lokasa, njega je kiša potjerala ispod tribine. Kužite – potjera(la), haha.
A sam koncert… ne znam, prekratko je trajalo. Zvučalo je kao priprema za finalnu funk eksploziju koju nismo dočekali. A možda je ni ne bismo dočekali i da kiše nije bilo. Generički je to funk, virtuozan, ali duboko isprazan. Da se u liftovima pušta funk, puštalo bi se nešto slično ovome. Brojna brass sekcija, naravno, učinila je čitav događaj plesno atraktivnim, no nostalgični prizvuk cijelu je priču gurao više prema staromodnom, nego prema retru.

Groovea je, dakako, bilo na izvoz, ponajviše zahvaljujući nevjerojatnom bubnjaru koji je – ne znam je li prerano to spomenuti, je li hipodromska euforija splasnula – Srbin, Petar Janjić. Ako ćemo pravo, vjerojatno je većina očiju i ušiju bila usmjerena prema njemu više nego prema virtuozu Wongu, a i sam virtuoz, osim što je virtuoz, ima i nešto soli u glavi pa ga je, znajući koga ima u bendu, postavio okrenutog po strani, u prvom redu, uz sam rub stagea. U svakom slučaju, pogledate li na YouTubeu bilo koji koncert Vulfpecka, to je puno uzbudljivije i “punije” od ovoga što Cory Wong nudi solo. I, zapravo, nismo saznali čemu mu je služio mikrofon pred facom, do kobne 40. minute nije otpjevao ništa.
Kiša je, ustvari, bila najbolje što se koncertu jučer dogodilo. Ne zato što je neminovno prekinula gig, nismo toliko nemilosrdni, nego zbog nepredviđenog događaja koji je izazvao reakciju potpuno drugačiju od očekivane, ono što bi politički analitičari nazvali “teorijom crnog labuda”. Naime, dobar dio ljudi skrio se od pljuska ispod tribine na sv. Mihovilu, no još bolji dio ljudi je ostao pred pozornicom, ne predajući se.

Štoviše, kad odlučiš da te boli neka stvar što si mokar do gole kože, a ni bend ne odustaje, onda euforija na tribinama skoči za barem 30 posto. Trajalo je to dobrih petnaestak minuta dok netko nije odlučio da ne bi bilo dobro da oprema kompletno pokisne. Wong je upotrijebio mikrofon, zahvalio se i otišao. Dobio je na kraju atmosferu kakvu možda nije zaslužio, kiša mu je spasila koncert.
Kiša je prestala u trenutku kada je sva oprema na bini bila pokrivena, a zadnji član benda zašao u zapozorje.