Završna večer šibenskog showcase festivala bila je toliko bogata da je našu redakciju podijelila po raznim pozicijama kako bismo pokrili sve što je bilo potrebno pokriti.
Osjećaj finalnosti na kraju trodnevnih festivala uvijek je opipljiv u zraku u nedjelju kad je sav program praktički okončan, a posjetitelji, izvođači, domaćini i delegati vuku svoje kofere i torbe i piju posljednje kave prije odlaska na put. Ali ta finalnost u slučaju šibenskoga SHIP-a još je nekako opipljivija. Kao da nas ujedno podsjeća i na to da je i ljetu sad konačno doista kraj, a jesen donosi neke nove početke koje želimo još makar mrvicu odgoditi s posljednjim oproštajem od ljud s kojima smo dijelili ove zadnje dane.
Dok tako odgađama neodgodivo, umor od tri uzastopne noći čini svoje. Mozak nam je možda nešto sporiji u bacanju pošalica, malo teže ustajemo s obzirom da noge nose breme višednevnog uspona po kamenim stubama do Tvrđave, a svako toliko pred očima zabljesne neka od slika iz posljednjeg izlaska koji smo dovršili prije svega par sati u rovovima Tunela uz najizdržljivije.
Ovaj put barem smo imali smage i za treći uspon na Mihovil, premda ne i dovoljno da se usto s njim nosima u kasno popodnevnim satima kad je trebalo poći na taj put kako bi se doživjelo talijanski Nādt Orchestra koji je s nastupom započeo već u 19 h. Šteta, jer ovaj mnogoljudni sastav obećavao je kombinaciju jazza i afrobeata kao nešto što u bilo kojim drugim uvjetima ne bih propustio, a oni koji su bili potvrdili su da je taj dojam ispravan nahvalivši njihov nastup.
Nakon Talijana koji sviraju afrobeat, geografsko-stilsku zavrzlamu nastavio je Švicarac koij izvodi Italo disco, a od sedamdeset ljudi koji su bili na koncertu Valentina Vivacea, svih sedamdeset je bilo na nogama i plesalo. Onaj sedamdeset i prvi ne podnosi ni Italo disco ni synth pop i odlučio je pričekati da na malu pozornicu izađu Bratři, češki blizanci koji su svoj slot iskoristili da u malo drugačijem stilu od onog inače uobičajenog prostor kod šankova pretvore u plesni podij za rani techno party.
Ovaj potez pokazao se kao pogodak, raspoloženje među publikom bilo je podignuto na razinu dovoljno visoku da istjera naznake eventualnog umora treće večeri, a sa sličnim intencijama glavnu pozornicu spremali su se preuzeti Mašinko, rapsodi zagrebačkog punka koji su svojim setom ostavili dojam kao da je u punku vrijeme stalo. Uvjeren sam da treba biti takvih bendova koji i danas nose one stjegove koje su u zlatnim danima razvili oni poput Tuste i KUD Idijota, čija je glazba jednostavna i pjevna, pa čak i efektna u najboljim točkama poput “Punim plućima” kojom su otvorili nastup.
To je glazba kakvu smo slušali u srednjoškolskim danima i uvijek ima srednjoškolaca kojima će trebati himne poput ovih Mašinkovih, a pritom zagrebački pankeri imaju čak i tekstopisačke talente koji nadmašuju prosječne pokušaje sličnih bendova, pa se tako i njihovo ubacivanje u program valja ocijeniti palcem prema gore.
Ako su Mašinko predstavnici punk zvuka iz prošlosti, Adult DVD su zvuk punka današnjice, a usporedbe koje smo mogli čuti iz publike tijekom njihovog nastupa sezale su od onih očekivanih (Fontaines D.C., IDLES), do onih koij su u njihovom stavu prepoznali nešto slično bendovima poput Girls Against Boys. Tipični su predstavnici tog novog britanskog nezavisnog uličnog rocka pomiješanog s elektronikom sa svim njegovim elementima od čvrstog zvuka do neizbježnog provokativnog humora njihovog frontmena Harryja Hansona, i jasno je da je u pitanju bend koji bi mogao postati dovoljno dobar da se istakne u rastućoj zemljopisno-žanrovskoj bari sličnih projekata.
A ako netko ima recept za takav breakaway to je svakako beogradski KOIKOI. Scena skupljena oko Hali Gali kompilacije okupila je snažnu osovinu koju još uvijek čine neki od bendova koji bi mogli odžati svoju relevantnost i ostaviti dublji teag na sceni; Šajzeri, proto tip, Vizelj i Gazorpazorp svi su redom takvi bendovi. Ali KOIKOI svakim koncertom mi dokazuje da su klasa za sebe i jedan od nevjerojatno rijetkih bendova koji imaju potencijal da postanu veliki, ne samo po pitanju popularnosti, već i gotovo povjesnog značaja.
Od “Poziva na stranu” prošle su sad već četiri godine i u njihovim setovima dio materijala s te ploče čini neizbježne vrhunce koncerta. Jedan od takvih je svakako etno uragan “Hrast” kojim su pokazali da su sposobni otkrivati uzbudljive nove smjerove na glazbenoj sceni kojom trenutno više kroči oni koje trendove radije slijede nego stvaraju. No, kako se bliži vrijeme za novi album, singlovima “Putem mimoza” i recentnim “Ponovno stran” pokazali su da se inspiracija nije ispuhala nakon prvijenca i da naam i dalje golicaju maštu po pitanju narednog materijala koji Marko, dvije Emilije i Gizmo spremaju.
I da od svega toga složite nastup (uz naravno “Hangar” i još pokoji neizostavni banger) bilo bi to sasvim dovoljno da imate jedan od najboljih nastupa na festivalu. Ali onda tu je i “Misisipi”, pjesma koja je na neki način definirala bend, a zatim se iz izvedbe u izvedbu stalno iznova pojavljuje kao točka koju bend neprestano mijenja, uz koju raste i pretvara je u sve veće sonično čudovište koje svakom izvedbom zvuči sve bolje.
Na SHIP-u je izvedena uz Markovo spuštanje u publiku i predavanje gitare nasumičnom posjetitelju koji je spremno uskočio u ulogu izvođača dok je frontmen Grabež nestajao u gužvi ispred pozornice koja je sve više ključala, dok nije zakuhala i eksplodirala u full-blown šutki kakvu koja je bila više punk od bilo čega drugog što smo u ovoj prilično pankerskoj večeri mogli doživjeti. Ovo je bio jedan od onih trenutaka koji definiraju festival, treći je SHIP zaplovio na “Misisipiju”.
Ovaj put redakciju smo morali podijeliti kako bismo dio resursa i pozornosti posvetili i programu koji se istovremeno odvijao u Kući umjetnosti Arsen gdje je večer prošla ponajviše u znaku mladih nadolazećih snaga, mada su te mlade snage već tu i najviše što trebaju jest biti primijećene. Koncertnu večer otvorio je već šesterostruko internacionalno nagrađivani perkusionist Dane Franolić, ujedno dobitnik i prestižne Yamahine stipendije zahvaljujući kojoj je bio i učesnik Yamaha kongresa u Hamburgu. Nastupio je samostalno i imao točke na snare bubnju i marimbi.
Danu na marimbi se moglo gledati onim očima (i ušima) kakvima smo svojevremeno upijali izvedbe vibrafonista Šimuna Matišića čiji talent se s razlogom uspoređivao s onim Boška Petrovića. Izuzetna preciznost, brzina, ali i spektar odabranih izvedenih skladbi jasno upućuje da je riječ o mladom glazbeniku koji se ističe u svojoj generaciji i o kojem će u budućnosti biti sve više riječi. Show koji je izvodio na snare bubnju bio je jednako atraktivan i nije to samo bila prezentacija kakve se sve tehnike tu mogu izvesti, već je i taj dio nosio umjetničku zaokruženost. Dakako, izbor ta dva instrumenta koje je Franolić naizmjence koristio donio je i dovoljno dinamike u nastupu koji je publika u Arsenu podržavala srčanim aplauzima.
Pozornicu je potom zauzeo mladi šibenski sastav Aracataca u kojem se ističe pjevačica i gitaristica Tara Šolić. Među mladom šibenskom publikom Aracataca je već atrakcija. Da nisu, ne bi prostor između sjedećeg dijela gledališta i pozornice bio ispunjen rasplesanom mladeži. U odnosu na prošli put kad smo ih pratili u zagrebačkom Klubu kazališta Komedija Kontesa kad su dijelili pozornicu s makedonskim sastavom Funk Shui, Aracataca su u Arsenu pružili i zvučno i scenski uvjerljiviji nastup. Ono što je uobičajena „dječja bolest“ većine mladih bendova jest želja da se svi istaknu kao instrumentalisti, što sa sobom povlači i nepotrebnu zgusnutost aranžmana u nekim pjesmama, a Aracataca tu nije izuzetak.
Svakako je pohvalno za jedan takav mladi sastav što nema stilskih ograničenja, ali instrumentalna zgusnutost zna zagušiti Tarinu vokalnu izvedbu i bend bi trebao poraditi na tome je u funkciji da je više istaknu u prvom planu, tj. u frontwoman ulozi kad je riječ o pjesmama žustrijeg tempa. Dokaz tome je da je Aracataca u svojoj pravoj dimenziji kad su u pitanju balade, a to je već velika stvar. Možda bi bio najbolji primjer da se ugledaju na KOIKOI kod kojih su aranžmani konstantno work in progres kad je riječ o nastupima, čime pjesme stalno evoluiraju.
Po planu i programu večer u Arsenu trebao je krunisati zagrebački bend Šumski koji je zbog zdravstvenih problema nekog od članova morao otkazati, no ad hoc zamjena bila je apsolutno na nivou. Umjesto njih pred šibensku publiku izašao je Peach Pit, dakle trojac Mihael Bele, Franjo Glušac i Bruno Vorberger koji je ponovno u fokusu scene nakon objave ovogodišnjeg albuma „2018-2023“. Iako je naziv albuma upućivao na svojevrsni epitaf sastava, upravo on je udahnuo novi život ovim math/post rock veteranima domaće scene.
Mladež koja je plesala tijekom koncerta Aracatace ustupila je na podiju mjesto onima starijima, svakako fanovima Peach Pita, među kojima su neki potegnuli iz Splita i Zadra kako bi došli na koncert benda koji dugo nisu čuli. A Glušac, Bele i Vorberger bili su itekako na visini zadatka dokazujući da to što nisu jedan duži period bili na pozornicama nije istovremeno značilo da nisu konstantno održavali formu – jer math rock je kao i matematika, tj. kampanjci tu odmah ispadaju iz igre, a Peach Pit to definitivno nisu.
U Azimutu su s programom nastavili Koza Mostra koji su svoj veseli spoj ska, punka i tradicionalne grčke glazbe u pjesmama poput “Alcohol Is Free” već ranije ovog mjeseca predstavili hrvatskoj publici na koncertu u Regeneratoru, kao i She Loes Pablo koji su zadnjih godina gotovo dosegli status institucije na hrvatskoj sceni s kultnom sljedbom koja ih zasluženo zasipa ljubavlju, ali naše je srce otplovilo još tamo negdje s Tvrđave uz bok Huckleberryu Finnu niz Big Muddy.
No to nikako ne znači da festivalu bio kraj. Ako smo večer započeli kratkim raveom na Tvrđavi, onda ga je raveom trebalo i završiti. Svake godine moramo barem jednom svratiti i do Tunela da upijemo dozu mračne techno zabave na kojoj noć zatvaraju oni najuporniji. Nas je u inspekciju udaljene lokacije ovaj put raspored donio nešto kasnije, to jest suviše kasno da stignemo na set Andreje Ljekaja, ali sasvim nas je dobro isplesao i iskusni PEZNT čiji je set trajao i još poslije četiri ujutro.
Ipak, čini se kako je jedna od najvećih atrakcija SHIP-a došla s posve neočekivanog mjesta. Srećko, strastveni ljubitelj radijskog programa i mladić koji vozi autobus na liniji koja Tunel spaja s autobusnim koodvorom kao da se sprijateljio sa svakim putnikom koji mu je prošao kroz vozilo. Svojim šarmom zaigranog djeteta i glazbom koju pušta svojem raspoloženom ljudskom teretu sam put pretvara u točku u kojoj se uživa jednako koliko i u samom programu, a njega se pri dolasku na stanicu dočekuje poput prave zvijezde i junaka.
Naravno, SHIP nije samo niz koncerata i partyja. Poput prošlogodišnjeg izdanja, šibenski showcase i ovog puta bio mjesto gdje su objavljena imena dobitnika projekta AJMO! koji zajednički provode Ministarstvo kulture i medija RH i Ured za izvoz glazbe Hrvatska. Naravno uz nazočnost ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek i to opet na brodu koji je ovog puta zahvaljujući lijepom vremenu privukao brojne delegate. Podsjećamo da je projekt osmišljen kako bi se provodio razvoj ravnomjerne koncertne aktivnosti i jačanju lokalnih infrastruktura. Na ovogodišnji javni poziv pristiglo je 42 prijave organizatora i 370 prijava samih izvođača što pokazuje da je interes za ovaj model pomoći u porastu.
U drugoj sezoni projekta AJMO! odabrano je 15 organizatora koji će dobiti po 10.000 eura sufinanciranja, a čiji će se koncertni programi realizirati u razdoblju od 1. listopada 2025. do 1. ožujka 2026. godine. To su: Art radionica Lazareti iz Dubrovnika, Artevista – udruga za kulturu i umjetnost iz Siska, zabočki Centar urbane kulture Regenerator, Centar za kulturu i obrazovanje Pazin, Centar za mlade Čakovec, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, K.V.A.R.K. – Kreativni veznik alternativnog razvoja kulture iz Križevaca, KUM 2 – Korčulanska udruga mladih 2, Labin Art Express, Pirkotova Lula iz Komiže na Visu, vinkovačka retroPERSPEKTIVA, Sinjski kulturni urbani pokret, Udruga “Sunčani put” iz Kutine, Udruga Kolektiv 4B iz Šibenika i Udruga Vlajter-ego Benkovac.
Treća sezona je potvrdila da je SHIP showcase koji se ne propušta prvenstveno zbog ljepote Šibenika, sjajnog društva i nestvarnog užitka babljeg ljeta u hladu terase Azimuta kad se vremenski uvjeti poslože u ovako savršene kakvi su bili ovog vikenda. Ali mislim da bez mnogo dvojbe možemo zaključiti i to da je ove godine i koncertni program bio najbolji od svih dosadašnjih izdanja, te se čini kako je već rezultirao nekim uspješnim dogovorima i planovima za buduće koncerte i nastupe u vječnoj kulturnoj razmjeni europskih kulturnih i glazbenih dobara kako to već ide na kulturnim festivalima.
Prethodni report:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
