Najnoviji uradak Paula Thomasa Andersona nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili.

Ako je lik napušenog bivšeg političkog aktivista u povijest filma upisan neponovljivom ulogom Jeffa Bridgesa kao The Dudea u apsolutnom remek-djelu komedije devedesetih “The Big Lebowski” braće Coen, u svom novom trileru “One Battle After Another” Paul Thomas Anderson ga ponovno oživljava u paranoičnoj varijanti koju igra Leonardo DiCaprio, glumac koji kao da je nakon dugoočekivanog osvajanja Oscara ušao u zlatnu fazu svoje karijere u kojoj reda sve bolja ostvarenja, jednu bitku za drugom.
Za razliku od The Dudea koji kao da zaluta u neki holivudski roman Raymonda Chandlera, DiCapriov Bob Ferguson ili “Ghetto” Pat Calhoun i njegova kći Willa/Charlene (Chase Infiniti koju smo nedavno gledali u hit seriji “Presumed Innocent” temeljenoj na istoimenom filmskom trileru iz devedesetih) nađu se u smrtonosnoj igri mačke i miša sa snagama američke vojske koje predvodi uznemireni pukovnik Steven Lockjaw (Sean Penn koji svoju glumu punu tikova nakon dugo vremena ponovno pretvara u izvedbu dostojnu statusa dvostrukog oskarovca).

Naime, šesnaest godina ranije Calhunova partnerica i Willina majka, Perfidia Beverly Hills (Teyana Taylor) predvodnica radikalno ljevičarske terorističke organizacije French 75 – Donald Trump bi ih s pravom okarektirizirao kao pripadnike Antife – višestruko je seksualno ponizila našeg pukovnika, ali ga i očarala i prevarila, prije nego je izdale svoje kolege i pobjegla, pokrečući radnju koja će desetljeće i pol kasnije natjerati njezinog partnera u grozničavi bijeg po ruralnoj Americi prošaran uzbuđenjima, nasiljem i humorom u slitini kakvu od Paula Thomasa Andersona još nismo doživjeli na velikom platnu.
Ako je The Dude u svom kućnom ogrtaču zalutao u roman Raymonda Chandlera, onda je Bob ušao u knjigu Thomasa Pynchona, na čijem “Vineland” se “One Battle After Another” ugrubo i temelji. Anderson se već i prije zabavio ekranizacijom ovog autora i to s “Inherent Vice” 2009., ali taj film, baš kao i Pynchonova književna djela često, nije uspio kliknuti opterećen vrludavom fabulom i vizijom zamagljenom drogama.
U “”One Battle” iz drugog pokušaja Pynchon i Anderson uspijevaju stvoriti kemiju koja djeluje, a cijeli dugotrajni segment u kojemu DiCapriov lik i savršeno cool karate sensei u izvedbi Benicija Del Tora planiraju bijeg bivšeg aktivista briljantno je režirana epizoda, jednako napeta, paranoična i urnebesna i čini vjerojatno najboljih sat vremena koje ćete vidjeti na filmu ove godine.
Osim neočekivanog spoja komedije i akcije, “One Battle” donosi i ono u čemu je Anderson i inače najbolji, a to je stvaranje na briljantne načine progonjenih i slojevitih likova poput Daniela Plainviewa (Daniel Day-Lewis) u “There Will Be Blood” (još uvijek najboljem filmu novog stoljeća), Freddie Quell (Joaquin Phoenix) i Lancastera Dodda (Philip Seymour Hoffman) u “The Master” ili Reynolds Woodcock (ponovno Day-Lewis) u “Phantom Thread” i postavljajući ih u kompleksne međuodnose dinamike moći s drugim jednako zanimljivim protagonistima.

U ovom slučaju ta pokretačka sila leži u pukovniku Lockjawu i njegovoj opsesiji crkinjom Perfidijom koja istovremeno trigerira njegov rasizam i potisnutu submisivnost i na koncu ga dovodi do maničnog sloma koji je u Pennovoj izvedbi veličanstven za promatranje. Dodamo li tome i briljantan tehnički aspekt, prvenstveno kameru Michaela Baumana u stalnom pokretu i još jednu napetu partituru Jonnyja Greenwooda iz Radioheada, kao i činjenicu da je redatelj film s gotovo neograničenim budžetom snimio u VistaVisionu, epskom formatu za kinodvorane koji je kratkotrajno bio popularan u šezdesetima, da bi ga Brady Corbet lani ponovno oživio na zapanjujuće načine u svom maestralnom 215-minutnom epu “The Brutalist”, jasno je da je pred nama jedno od najuzbudljivijih kinoiskustava ove godine. I nećemo biti iznenađeni ako ga ništa drugo ne nadmaši.
Kao i većina drugih filmova ovog redatelja i “One Battle After Another” nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili. Možda se i 160 minuta može činiti predugačkima za nešto što je u osnovi komični triler, ali činjenica jest da je svaka od tih minuta nabijena napetošću i uzbuđenjem, pa se čini kao da Paul Thomas Anderson ne prestaje probijati nove razine svog umijeća. Nikad uljuljkan u vlastitoj nepogrešivosti, on naprosto uvijek iznova pred sebe stavlja sve veće izazove i onda iz njih stvara velika djela sedme umjetnosti. Jednu bitku za drugom.
Ocjena: 10/10
(Warner Bros. Pictures, 2025.)