Organiziraju natječaje za najgori hrvatski bend, ali sebi dodjeljuju prvo mjesto. Albumu daju naziv „Kaktus Galaktus“. Isti ima samo jednu službenu pjesmu i 16 bonus trackova. Stilski su potpuni ćušpajz – crossover svega što bi moglo nositi predznak ‘urbani zvuk’.
Četvorka koju čine: Tomislav Nürnberger, Dario Aman, Tomislav Kralj i Viktor Krasnić, a odaziva se na zajedničko bendovsko ime Dosh Lee objavila je drugi album i krenula s promotivnim djelatnostima u obliku anti-promocije. Slični oblici prezentacije već su stara stvar na sceni, no zbog toga ne treba Dosh Leeju lijepiti etiketu zakašnjelosti u koncepciji.
Bend ima jedan puno veći problem i koncepcija anti-promocije je samo pojačana amplituda istog.
Ok, i budali je jasno da se članovi Dosh Leeja zajebavaju oko svega. Bar se tako čini na prvu loptu… Sva ta nonšalantnost počevši od efektnog covera i dizajna knjižice CD-a ipak upućuje na pažljivo osmišljan koncept u kojem posebno u glazbenom smislu Dosh Lee sebe shvaćaju jako ozbiljno, ali još uvijek prema van drže pubertetsku pozu najvećeg zajebanta u razredu. I eto paradoksa.
Imali su taj isti gard ranih Peppersa na prvoj Velikoj Rock Eksploziji u Boogaloou prije 5-6 godina i tad je za debitante to bilo istovremeno simpatično i energično opravdano u količini isporučenog adrenalina s pozornice. S tog koncerta, ako se izuzme raspad varaždinskih Voodoo Lizardsa, zagrebački bendovi Gretta i Gatuzo su u međuvremenu stekli koliko-toliko bolje statuse u lokalnim okvirima, dok se za Dosh Lee do prošlog studenog i posljednje VRE nije točno moglo znati postoji li još uvijek. Stoga je „Kaktus Galaktus“ više povratak na scenu, nego drugi album, gledano u tom nekom tradicionalnom recenzentskom smislu. Zato je Dosh Lee tako ‘smrtno ozbiljan’ u svojoj zajebanciji i tu leži zajeb.
Ovo je vjerojatno jedan od rijetkih domaćih albuma u posljednje vrijeme iz kojeg vrišti imperativ sviračkog dokazivanja ispred svega ostalog – pun je stilskih skokova na relaciji funk-dub-metal-core, produkcijskih poigravanja, gitarsko-ritmičnog fraziranja koje zahtijeva potpunu izvođačku predanost i uz to posjeduje onaj, kod mnogih domaćih bendova istaknuti, (ne)lirski moment u tekstovima koji dijeli životne savjete, ili pak nonšalantno baca rime koje posprdno ocrtavaju određene životne situacije u kojoj je Dosh Lee samo u ulozi antičkog kora – neinvolviranog glasa sudbine tj. naratora situacije.
Naravno kad se to kvalitetno učini, onda te udarne populističke metode urode plodom. Uspješni primjeri se i ovlaš mogu nabrojati: Hladno pivo, TBF, Dubioza kolektiv, S.A.R.S., St!llness, Postolar Tripper… Svima njima se Dosh Lee prikriveno ruga (ili ih proziva) u „Ne može nitko gore od nas“, ali ‘ne prelazi’ crtu u toj situaciji koja zahtjeva potpuni iskorak i ne usuđuju se to napraviti na hrabar, mudar, žovijalan & lucidan način kako su mnogi glazbeno-umjetnički velikani ovih prostora prije njih uspješno radili svoje ‘prozivke’, počevši od Ramba Amadeusa, pa do Ede Maajke ili pak Leta 3 obzirom da je ‘guranje ruža u analne otvore’ bilo upućeno njima. A daleko je taj Dosh Leejev iskorak i od ruralnog rock auzmeša jednih Brkova.
Album još i počne obećavajuće uz naslovnu „Kaktus Galaktus“ prezentiranu kao neki retro foršpan melodiju filma ili serije, da bi potom zaigrao na kartu kompleksnosti i humora kroz glazbeni igrokaz „Smrt zloćudnog starca sa zlatnim zubom“ koji je posprdna imitacija raznoraznih Dnevnika i senzacionalističkih informativnih emisija koje već godinama haraju hrvatskim televizijskim eterom. No niz kvare prezirne übermenschovske „Ne može nitko gore od nas“ i „Situirani debeljko prazne biografije“, te šizofrenična „Glas u mojoj glavi“. „Dobar sluga“ i „Alejandro, por que?“ pak mogu bez problema ići u koš zakašnjelih pjesama, onih koje se bave sprdnjom sa španjolskim sapunicama i hrvatskom figom u džepu u trenutku skoro trogodišnje vladavine turskih sapunica i kad ta figa već postepeno izlazi na svjetlo dana. I naravno, te ‘socijalno-medijske’ teme su mnogi prije Dosh Leeja puno bolje apstrahirali.
Nakon gitarskog gimnasticiranja kroz dobar dio albuma, sve završava sa „Život i nije tako ozbiljna stvar“ koja bi (kao) trebala pomiriti prethodnu glazbenu sukusiju, ali i ona nekako promašuje u toj svojoj jednostavnoj poruci neuspjelog montipajtonovskog obrata, nakon kojeg ustvari tek dolazi obrat s minijaturom „Talibani“, poslije čega je stvarno najlakše zaključiti da je ovo uistinu album samo s jednom pjesmom i hrpom nepovezanih bonusa. Traženje eventualnog koncepcijskog ključa ravno je guranju ruke u gustiš kaktusa.
Možda Dosh Lee u ovom trenutku i jest najgori hrvatski bend. Sasvim neplanirano i neočekivano.
Ocjena: 5/10
(Spona/Aquarius Records, 2012.)