U kreativnom smislu, gipsy punk imigranti Eugenea Hütza možda su, prema onom sjevernoameričkom idiomu, ‘preskočili morskoga psa’, ali njihovi su koncerti i dalje zajamčena bomba energije i veselja kojoj rijetki drugi mogu parirati.
“Ovaj put bi se isplatilo otići samo zbog predgupe,” komentirao sam u grupnom razgovoru s kolegama objavu još jednog u nizu koncerata Gogol Bordella u Zagrebu. Ne zato što su Eugene Hütz i njegova vesela ekipa imigrantskih gipsy pankera ikad omanuli i odsvirali nastup koji nije valjao – daleko od toga – već samo zato što smo ih toliko puta gledali. Još tamo od davne 2003. u Močvari kad su za njih rijetki čuli, preko čak četiri gostovanja u Tvornici kulture i dva na INmusic festivalu, Gogoli su postali dobro znana lica o kojima smo već napisali sve o čemu se pisati moglo.
Kao predgrupa bili su najavljeni Bob Vylan, londonski punk rap duo koji je na svjetskoj sceni počeo privlačiti sve veću pozornost svojom crossover glazbom i angažiranim tekstovima, ali onda je došao Glastonbury i sve je eksplodiralo. Bobby je tamo održao strastven govor i poveo skandiranje o slobodi za Palestinu, pa čak i “smrt IDF-u” (Izraelskim snagama obrane), što je šokiralo organizatore festivala koji su ocijenili da njihov nastup nije bio u skladu s etosom mira i ljubavi koji njihova manifestacija inače navodno propagira.
Njihov album istovremeno se probio do vrha britanske hip hop ljestvice, ali bilo je i reperkusija. Uslijedilo je uskraćivanje viza za SAD Vylanovcima, kao i otkazivanje brojnih koncerata, prvo u Njemačkoj, a zatim i drugdje. Negdje u to doba objavljeno je da se otkazuje i turneja s Gogol Bordello. Premda su iz većeg benda rekli da odluka nije imala veze s njima, njihova izjava bila je prilično nejasna i dvosmislena, pozivajući se na činjenicu da su njihovi članovi “pripadnici različitih nacija” te da se zalažu za “slobodu govora u svim oblicima”.
Sve to ostavilo je dojam među dijelom publike da bend, koji se s jedne strane jasno postavio na stranu domovine svog frontmena Ukrajine u jednom aktualnom sukobu, nije napravio dovoljno da se postavi na stranu Palestine u onom drugom. Ti koji im to zamjeraju možda bi lakše takvo što oprostili nekom drugom bendu nego ovoj skupini koja se oduvijek zalagala za one slabije, odbačene i one bez domovine. No, isto tako svim tim moralistima koji na temelju svojih političkih stavova određuju podobnost nečije umjetnosti treba objasniti da na koncu nisu ništa drugačiji od benkovačkih zabranitelja, osim što često dolaze s načelno suprotne strane spektra.
Uskoro je objavljeno da će umjesto Boba Vylana na turneji nastupiti Split Dogs, bristolska punk rock četvorka koja je početkom ove godine objavila solidni drugi album “Here to Destroy”. Predvođeni pjevačem Harryjem Atkinsom koji – vjerujem da će se i mnogi koji su ga sinoć vidjeli iznenaditi – nije žena, Split Dogs su pokazali da su mnogo više od benda stvorenog na tom spolno deceptivnom gimmicku, već njihov punk koji nazivaju rock and rollom ima odlike kako bolje prošlosti, tako i potencijalne budućnosti.
Nisu svi bili razočarani činjenicom da umjesto razvikanih zvijezda dobivamo manje poznat bend. Neki su upravo zbog Split Dogsa i došli u Tvornicu, a znamo neke koji su nakon njihovog nastupa i otišli ne čekajući glavne zvijezde večeri. Početak je ipak bio zakazan prerano i desetak minuta nakon 20 h u prostoru još uvijek nije bilo dovoljno ljudi. Ipak, kad je bend počeo svirati, ekipa se s rubova kluba počela skupljati u prvim redovima jer im se sviđalo to što čuju. Bilo je čak i djece koja su se probila do ograde usprkos roditeljskom negodovanju.
Split Dogs, u kojima ulogu konferansjea u dobrom djelu na sebe preuzima gitarist Mil Martinez, pokazali su da dobro sviraju nabrijanu muziku, a osim što je sam po sebi pojava, Harry je i odličan punk pjevač. U setlistu koja se uglavnom sastojala od novijeg materijala uspjeli su ubaciti i obradu Black Sabbatha “Never Say Die” s njihovog istoimenog albuma iz 1978., posljednjeg s Ozzyjem Osbourneom prije reuniona u novom stoljeću.
Do kraja njihovog nastupa Tvornica se napunila i vjerujem da su mnogi koji su došli za vrijeme njihove svirke požalili što ih nisu gledali od početka. Do trenutka kad su na pozornicu izišli Gogol Bordello klub je već bio nakrcan kao i zadnji put prije (sad već) sedam godina, odnosno na rubu da ga se proglasi rasprodanim. Bend je zakuhao, a kad je Eugene izletio na pozonicu onako karikaturalno krakat poput kakvog lika iz crtića i lupio u “Sacred Darling” s pradavnog prvijenca “Voi-La Intruder”, fešta je instantno postala onakvom kakva obično bude na koncertima Bordella, neobuzdana i neprestana.
“Uvijek uživamo u Zagrebu,” poručio je frontmen, “ali odat ću vam tajnu: mi uživamo svugdje!” Doista, iz večeri u večer svirati i divljati tim intenzitetom mora biti istovremeno i sjajno i veoma naporno. Jer, iako su po pitanju diskografije sad već neko vrijeme u kvalitativnom padu u odnosu na dane početaka, Gogol Bordello su kao live bend ista ona divlja atrakcija koju pamtimo otprije dvadeset i više godina.
A i setlista odražava činjenicu da su najbolje pjesme napisali prije dva desetljeća i upravo obilježavamo jubilarnu obljetnica njihovog klasika “Gypsy Punks: Underdog World Strike” s kojega je materijal činio najveći dio sinoćnjega koncerta. “Not a Crime” i “Immigrant Punk” odjeknule su već tako u uvodnom djelu koncerta u kojemu je setlista bila gotovo identična onoj kad smo ih prije tri godine gledali na INmusic festivalu, da bi zatim tek nožnim palcem isprobali novi album s izvedbom “Fire on Ice Floe” na kojoj su im se pridružile djevojke iz benda Puzzled Panther.
Njihov zadnji odličan album “Trans-Continental Hustle”, koji je za njih 2010. producirao slavni Rick Rubin, bio je zastupljen s “My Companjera”, a zatim i hitom “Immigraniada” koji danas udara novom snagom kad u SAD-u, gdje su članovi ovog benda našli novi dom, agenti ICE-a uživaju u otvorenoj sezoni lova na useljenike.
No, imali smo priliku čuti i neke od pjesama s albuma koji tek dolazi. Osim singla “We Mean It, Man” isticala se tako i nova “I Have No Time for Idiots” koja nas je podsjetila na činjenicu da je danas barem po pitanju okruženosti idiotima sasvim svejedno gdje na ovom svijetu živite. Vjerujem da “Start Wearing Purple” i “Pala Tute” niti ne treba posebno isticati kao favorite publike, ali neka se zna da ni one nisu zaobiđene.
Raskalašeni nastup benda napunio je i baterije publike, kako to već ide u tom krugu primopredaje energije, pa su okupljeni stali kratiti vrijeme koje su izvođači proveli iza pozornice prije izlaska na bis (s briljantnom “Alcohol”) pjevajući, iz nekog meni sasvim neshvatljivog razloga, “Suadu” Plavoga orkestra čiji se refren proširio auditorijem poput zaraze.
Ubrzo zatim, zborsko će se pjevanje nastaviti i sa “Sretan rođendan” Fantoma koju smo kao čestitku poslali Victoriji Espinozi iz Puzzled Panthera s mnogo više užitka nego kad smo pjevali klasični “Happy Birthday”. Ne znamo jesu li glazbenici razumjeli poruku i što su mislili o ovim egzibicijama iz publike, ali odlično je vidjeti da se ljudi tako dobro zabavljaju i bilo bi lijepo doživjeti takve stvari i češće.
Spomenimo i to da smo čuli i “Solidarity”, pjesmu koju je izvorno izvodila (proto)oi punk grupa Angelic Upstarts u znak potpore poljskim radnicima osamdesetih, da bi je Hütz i društvo prenamijenili za narod Ukrajine, a u vatreno finale “Undestructable” ubacili su i “TV Eye”. Mislim na pjesmu The Stoogesa, a ne na istoimeni domaći bend, iako su i neki njegovi članovi uočeni u publici.
Je li Gogol Bordello, kako se u onom sjevernoameričkom idiomu kaže, “preskočio morskoga psa”? Vjerojatno u kreativnom smislu jest i to pred valjda deset godina, ali to ne znači da ih treba otpisati, jer njihovi koncerti su i dalje zajamčena bomba energije i veselja kojoj rijetki drugi mogu parirati. Štoviše, baš kao i na zov alkohola iz njihove istoimene pjesme, možemo reći “and you know that I’ll pick up every time you call”. Ako ni zbog čega drugog, onda također da im zahvalimo za sve što su nam napravili dosad.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
