Dijalog o sinoćnjem koncertu jednog od najbučnijih projekata na svijetu.
Zoran Stajčić: Nakon svega neviđenog sinoć, organiziranog pokušaja probijanja bubnjića i s partiturama za četu traktora i jedan kombajn mislim da je humor korijen svega i da su Stephen O’Malley i Greg Anderson to dali naslutiti s dvadeset minutnim uvodom puštanja onog opičenog koncerta grupe Venom.
Ivan Laić: Ne bih rekao koncerta, budući da nismo čuli ni jednu pjesmu Venoma, nego samo Cronosove najave između njih. Tako se ni nastup koji je Sunn O))) održao teško može nazvati koncertom. Bilo je to kao da gledate u oblak guste magle u kojem dvojica likova raznim frekvencijama prodorne buke stvaraju zvučnu verziju action paintinga. Osjećao sam se kao da nosim kacigu u koju svrdla buše dvije bušilice dok sjedim u onom masažnom stolcu u koji ubaciš kovanicu, pa te trese. Samo u nuklearnoj verziji toga.
Zoran Stajčić: Upravo to. Taj Cronosov, nazvat ću ga ekspoze u kojem priča s publikom i najavljuje pjesme i drži prisutne u neizvjesnosti da bi na koncu bio izveden samo početak i kraj u trajanju nekoliko sekundi me podsjetilo na prvi Cheech & Chong album koji je parodija snimanja albuma koji nikako da se počne snimati, tj. kad glazba konačno krene – album je gotov. Sunn O))) kao da su sve u istoj maniri sve okrenuli naglavce i stvorili najneobičniji kult buke koji danas imamo. Zamišljam i njihov prvi razgovor s izdavačen na kojem obično svi sjede i slušaju album. I zamišljam tog istog izdavača kako se isprva oduševi moćnim uvodom, a nakon 15 minuta pita: “Okej, a kad će početi pjesma?” Mislim, da smo mi sinoć u Kinu SC-a prihvatili tu igru čekanja da počne pjesma, tj. znali smo unaprijed koja je igra, a onda uživali u razmišljanju je li sve bila jedna pjesma, dvije ili možda tri.
Ivan Laić: Očito je da ovdje nema “pjesme” u klasičnom smislu riječi. Više je u pitanju performans “pročišćenja bukom” poput onog trosatnog koji su Swans održali u istoj dvorani prije dvije godine. Zapravo je nevjerojatna činjenica da je oronula zgrada Studentskog centra izdržala dva takva koncerta i nije se srušila, iako smo sinoć već za trajanja prve “pjesme” vidjeli da sa stropa padaju listići žbuke. S druge strane, na neki sasvim neobičan način podsjetio me sinoćnji performans i na ono što s glazbom rade The Necks, odnosno da konstantnim ponavljanjem istih fraza na licu mjesta stvaraju beskonačnu glazbu koja se vrlo sporim dodavanjem drugih jedva primjetnih elemenata pretvara u kompoziciju. Samo što Sunn O))) to ne rade s glazbom već s grmljavinom i vibracijama, a to stvara nadrealno i možda ne sasvim lagodno iskustvo koje je teško izdržati u cijelosti. Dosta je ljudi moralo izaći i odmoriti uši, jer je zbilja izazovno sjediti i biti podvrgnut tome devedeset minuta u komadu.
Zoran Stajčić: Bilo mi pomalo žao ekipe na merchu smještene u foyeru jer ni oni nisu mogli izbjeći kuljanje buke, oliti što bi Venom rekli: “The Chanting of the Priests”. Ima tu puno poveznica sa Sunn O))). Nisu oni bez vraga bili odjeveni kao neki svećenici. I to uporno frekvencijsko i decibelsko droniranje koje je poput špahtlice ljuštilo buku sa stropa dok su nemoćni paukovi molili Veliko paučasto božanstvo da im se mreže ne raspadnu, nudilo je neki onomatopejski moment. U jednom trenutku sam stvarno halucinirao da Sunn O))) u srži s gitarama pjevaju neku mantru mongolskih svećenika. Halucinaciji je doprinosila i izuzetna količina dima kojeg su puštali u dvoranu. Mozak počne svašta raditi kad mu nedostaje vizualna komponenta, a ovdje je bila situacija da iz konstantne grmljavine i dima imamo aktiviran i onaj neki iskonski strah da će se svakog trenutka ukazati čeljust nekog monstruma ili zmaja. Teško mi je objasniti osjećaj privlačnosti za nešto što je konstruirano da bude izuzetno neprivlačno i neugodno. A možda je i svrha svega da nam pobudi i probudi neke usnule instinkte koje nam je civilizacija otupjela. Možda smo mi stvarno vrsta koja voli otići zmaju pred rupu.
Ivan Laić: Kad smo kod halucinacija, ja sam za vrijeme druge pjesme imao jednu u kojoj me spuštaju u raku zatvorenog u lijes prepun komaraca. Slično se može doživjeti i kad slušate njihov EP “Eternity’s Pillars b/w Raise the Chalice & Reverential” koji su objavili samo dan prije nastupa u Zagrebu, ali oni sami kažu da su live band budući da se njihova glazba ne može na pravi način doživjeti na ploči samo zato što nitko nema dovoljno jake zvučnike kod kuće. Kad smo ušli u dvoranu i vidjeli onaj visoki zid boksova i pojačala, bilo nam je jasno zašto je tako. Isto tako, sami kažu da posvećuju “iznimnu pozornost svakom tonu i razini zasićenja, svakoj fazi pojačanja i zvučniku, svakom aranžmanu i harmoniji.” I ja doista vjerujem da je tako, iako dok ih slušate to rezultira valovima vrtoglavice i otupljenosti, jeze i fizčke nelagode i svakako jedinstvenim iskustvom koje je vrlo teško prepričati.
Zoran Stajčić: Zamišljam prvi trenutak kad su odlučili raditi to što rade… Ono, polizali su žabi leđa, jedan okrenuo potenciometar na 11, lupio rif i rekao: “Slušaj ovo”, a drugi rekao: “Mmmm, trebat će još jedno pojačalo.”
Ivan Laić: Meni je posebno smiješno što su fotgrafima zabranili opremu koja škljoca, kao da se išta može čuti u tom zidu buke. Duhoviti su momci, nema dvojbe. Isto tako, čitao sam o jednom njihovom koncertu na kojemu im se neki klinac iz publike popeo na pozornicu, a Stephen i Greg su mu jedan za drugim na glavu izlili svaki svoju bocu vina dok je on i dalje hipnotiziran sjedio na rubu bine. Greg je nakon toga izveo čak i stage dive. Tog sinoć nije bilo jer je koncert bio sjedećeg tipa, a i pitanje je bi li publika vidjela da itko skače s pozornice u onom gustom oblaku pare.
Zoran Stajčić: Meni je sinoć posebno bio zanimljiv ona fan negdje u prvim redovima koji je valjda jedini stajo cijelo vrijeme i hedbengao od “prvog udara groma”. Vjerujem, do samog kraja jer sam ga ubrzo izgubio iz vidu zbog dima. No i to hedbenganje je bilo u posebnom ritmu. Nije to uobičajeno metalsko hedbenganje. Druga stvar koja mi draži maštu jest prolazak u svojevrsnu mentalnu onostranost nakon takvog iskustva. Dok sam ga još mogao vidjeti primijetio sam da nema čepiće za uši. Dakle, 90 minuta bez čepića na Sunn O))) u sporom hedbenganju… Kakav je osjećaj nakon? Ima li smisla poslije ići na koncerte, ima li smisla poslije tražiti zvuk gitara na bilo kojem drugom koncertu? Ja sam izvadio čepiće u jednom trenutku. Osjećao sam se kao bakterija zalijepljena na membranu zvučnika. Morao sam poslije otići do šanka.
Ivan Laić: Pitaš ima li smisla poslije tražiti zvuk gitara na bilo kojem drugom koncertu. Moja preporuka takvima jest dva tjedna odmora za bubnjiće, pa onda na Swans u Boogaloo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
