Sinoć je u Močvari predstavljen najljepši ovogdišnji album tradicijske glazbe.
Kao što sam nedavno pisao u recenziji, veteranka hrvatske etno scene Dunja Knebl i njezin vrli pobočnik Roko Margeta ove su godine objavili najljepši hrvatski tradicijski album “Fauna”, kolekciju od 11 pjesama o tužnim sudbinama životinja, a sad je došlo vrijeme da ga predstave i zagrebačkoj publici na koncertu koji je sinoć u Močvari održan u sklopu world music programa Vrelo zvuka.
Dunja Knebl je jedna od najkonstatnijih figura na sceni Močvare koja nas tamo uveseljava od samih početaka ovog kluba, a moje vlastito sjećanje na njezine nastupe na obali Save seže barem puna dva desetljeća unazad i dane kad je tamo promovirala tada aktualni album “Polje široko, nebo visoko”. Njezina je aura otad ostala netaknuta, ona blage ženice koja svojim tankim, ali agilnim glasom pjeva bisere ovdašnje baštine kao jedna od rijetkih koja im daje priliku da se otmu zaboravu.
U međuvremenu Knebl je postala jednim od glavnih zaštitnih lica čuvara te baštine, što je ovjekovječeno i na koncertu u Lisinskom ove godine, ali o svemu tome sam već pisao u spomenutoj recenziji i nemam se pretjeranu želju po tom pitanju ponavljati. Umjesto toga skrenuo bih pozornost na Roka Margetu koji je u velikoj mjeri zaslužan za poseban zvuk “Faune” kao jedne od najljepših zbirki iz Dunjinog kataloga. Naime, ovaj multiinstrumentalist koji svira brojna glazbala kojima ni ime ne biste nikada pogodili jedan je od ljudi koji su obilježili diskografsku 2025., budući da osim na “Fauni” svira na barem još dva od ovogodišnjih Top 10 albuma, “Jedinstvo” kolektiva Kalikamo te istoimenom prvijencu projekta Balkan Dub System.
Uživo njegovo majstorstvo na najrazličitijim instrumentima dolazi do još većeg izražaja kad ga gledate kako se izmijenjuje na udaraljkama, frulama i svim onim ranije spomenutim stvarima kojima ne znamo ime. No, sinoć je u miks dodan još i Kruno Carić, inače basist senegalsko-hrvatskog benda Toumaranke Orchestra koji se u ovoj postavi prihvatio žičanih instrumenata koje je izradio kipar i graditelj glazbala Stipan Kujundžić.
Trio je priredio koncert sastavljen od dva seta od kojih se prvi sastojao od gotovo kompletnog materijala s “Faune”, dok su za drugi ostavljeni, kako ih je Dunja napola u šali nazvala, “hitovi” iz njihovih ranijih suradnji. Počelo je tako sa “Zmajem” čiju je pripadnost fauni Knebl dovela u pitanje, ali ova pjesma s otoka Mljeta koju, saznajemo, s drugačijim tekstom možemo naći i u drugim krajevima Hrvatske, svakako se uklapa u koncept koji je zamišljen za album.
Dunja zauzima centralnu poziciju na pozornici ispred harmonija čiji dron se stapa sa zvukovima ostatka egzotičnog instrumentarija i odmah je jasno da nas čeka večer neobične ljepote. Taj dojam nastavljaju i i uvodna pjesma albuma, “Jelen” i njegova nesuđena partnerica “Košutica”, dok se “Riba” iz Podravine, pjesma o djevojci koju je majka proklela pa se ova u “ribicu stvorila”, pokazuje kao pomalo neočekivani potencijalni koncertni favorit sa zvukom velike snage koja će se prizvati tek rijetko u ostatku večeri.
Središnji dio seta sačuvan je za dvije vedrije pjesme, a to su “Žaba” i “Maček”, dok su završetak čuvane “Samec prez para” i izvrsna “Konj”, te “Ptičica” koja je, jadna, gotovo ostala zaboravljena, prije nego je sletljela na sam kraj prvoga seta. Moram priznati da mi je bilo žao što s albuma na setlisti nisu našle dvije pjesme koje su mi posebno drage, “Čmelica” i “Zajec”, ali Dunja nam je obećala da će se one pojaviti na nekom od budućih koncerata.
Tu je došlo i do najavljene prekretnice nakon koje je trio zagrabio u materijal sa starijih izdanja, pa smo tako primjerice čuli “Slavuj, tico mala” i “Po Zagrebu tramvaj leti” čije je spominjanje električnog prometala u svojevrsnom srazu s njenim arhaičnim narodnim zvukom, a do onog što sam u svom prvom koncertnom reportu koji sam napisao u karijeri nazvao “intimnim usijanjem” i do dana današnjeg nisam našao bolji pojam da opišem taj osjećaj na ovakvim komornim koncertima, došlo je u izvedbama “O sončece sončece” i pogotovo zanosnoj “Svilarica svilu prede” koju je puna posjednuta Močvara u ritmu otpljeskala s bendom.
Rijetki doprinos iz Slavonije donijela je završna galopirajuća “Pasem konja kraj mjeseca”, no publika nije dopustila da večer završi bez bisa, pa su se glazbenici vratili s reprizom “Jelena” kojeg su odsvirali na početku koncerta “pa ste ga već i zaboravili”, u svom se poznatom blagom stilu našalila Dunja. Ovdje ću napomenuti da je posebno lijepo bilo u publici vidjeti i doista malu djecu koja su čak i povremeno zaplesala na neku od veselijih melodija, ali srećom bila su dovoljna malena da ne prepoznaju iskonsku tugu koja spava u životinjskome bluesu iz ovog sveska narodnih pjesama koje je svojom stručnom rukom probrala Knebl.
Nevjerojatno je kako isti osjećaj dragosti i udivljenosti koji sam imao pri svom prvom odlasku na Dunjin koncert prije dvadeset godina na istom mjestu imam i danas, a siguran sam da ću ga, ako je sudbina pomazi tako da može nastupati u životnoj dobi jednoga Jimmyja Stanića, imati i kad se ponovno vidimo na istoj pozornici za još dvadesetek godina. Neke stvari su vječne, a jedna od njih je i narodna glazba. Ali vječna je samo ako je nam je ljudi poput Dunje sačuvaju i prenesu je i nama i budućim pjevačima.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
