Pravo je čudo da orkestar poput Mimike uopće i postoji. Još je veće čudo da i izvan uskih krugova muzičkih znalaca nije prepoznat kao najveće čudo današnje scene.
Možda je na domaćoj glazbenoj sceni najnevjerojatnija stvar da postoji projekt poput Mimika Orchestra. Big band od dvadeset članova logistička je noćna mora i koliko god genijalna muzička vizija kompozitora i bandleadera Maka Murtića koja spaja elemente tradicionalne glazbe, jazza, pa i prog rocka bila jedinstveno osmišljena i besprijekorna izvedena i kao takva čini savršen “izvozni proizvod” hrvatske kulture, cijena tog izvoza jednostavno je previsoka da bi se on uspio ostvariti.
S druge strane, sinoćnji koncert na kojemu su promovirali svoj ovogodišnji album “Medzotermina”, svoju na neki način “najrokerskiju” ploču dosad, pokazao je da očito ni domaća publika još uvijek nije svjesna koja je vrijednost Makove predanosti i ambicije koji pokreće ovah projekt. Premda je orkestar napokon nastupio u dovrani i na pozornici dovoljno velikoj da se njihov zvuk prikaže u mnogo boljim uvjetima negoli u manjim klubovima koje su punili, a u kojima je njihovo muziranje često djelovalo kakofonično, za nastup u Kinu SC nisu prodali mnogo više ulaznica nego u, primjerice Vintage Industrialu ili Petom kupeu.
Možda su cijene ulaznice bile previsoke za njihovu publiku, naime Studenski centar po istoj ili sličnoj cijeni karata teško pune i najveće svjetske zvijezde jazza, možda je jednostavno previše sadržaja u ponudi, možda je do kiše, možda su u šumi. Mnogo je čimbenika koji su možda spriječili to da se promocija “Medzotermine” pretvori u apsolutni trijumf kakav je zaslužila biti.
Po prvi i vrlo vjerojatno posljednji put novi je album odsviran u cijelosti, od početka do kraja te je i uživo potvrdio dojam da je u pitanju dosad najpitkije izdanje orkestra. “Medzotermina” zatvara trilogiju otpočetu 2018. “Divinities of the Earth and the Waters” i nastavljenu s “Altur Mur” otprije dvije godine i zaokružuje istraživanje tradicije i kulture naroda bez granica koji naseljava specifično područje Sredozemlja i služi kao muzikalni nastavak njegovoga identitea tako divno promišljanog na stranicama “Mediteranskog brevijara” pokojnoga Predraga Matvejevića.
Ovaj put tematsko težište cjeline usmjereno je prema zemlji i našem odnosu prema njoj, a uz sve elemente po kojima je Mimika postala prepoznatljiva, od ritma nepravilnih mjera do specifičnog vokala Maje Rivić (koja se ove godine promentula u jedno od najaktivnijih pjevačkih imena scene), sada je veću zastupljenost dobio i rokerski instrumentarij pout električne (Josip Šustić) i bas gitare (Viktor Slamnig) ili pak futurističkih zvukova iz klavijatura Hrvoja Gallera.
No, nije samo po tome “Medzotermina” najrokerskiji album Mimike. Ona ima izraženiji groove koji vas tjera da mašete glavom dok gledate taj autobus ljudi kako ga izvodi, a to pogotovo vrijedi zvjezdani trio saksofona koji čine Vojkan Jocić, Marko Lucijan Hraščanec i Marko Gudelj. Slušajući sinoć njihovu izvedbu prvog singla “Dišpet”, pomislio sam kako jedan orkestar nije imao jači šus još tamo od “Tu-tu auto, vrag ti piz odnija” Tome Bebića, one verzije koju je TBF briljantno semplirao u “Život je lijep” i zapravo je pitanje kad će netko nešto slično napraviti s Murtićevom kompozicijom. Kvragu, da znam išta o produciranju hip hop hitova, otišao bih sinoć s koncerta ravno u studio da to pokušam napraviti.
A onda je tu i “Paliska” koja zvuči kao organski industrial noise sa istarskim twistom (violinist Marko First taj je koji je puhao u “neku životinju”, kako je Mak duhovito opisao ovu verziju mijeha), a kad dođe do zborskog skandiranja “Sic semper tyrannis!”, pjesma zvuči kao da ste bijesnu pogansku rulju pomiješali s “Halber Mencsh” Einstürzende Neubautena. Ove dvije pjesme već su na svojoj prvoj javnoj izvedbi pokazae da će u budućnosti postati centralnim točkama seta ovog orkestra i Mimika je rijetko kad dosad zvučala bolje nego u tim točkama sinoć.
Neke druge pjesme pak možda su jučer doživjele svoju prvu i posljednju izvedbu (primjerice, takva sudbina je prognozirana skladbi “Night Dance”), što je ovaj koncert činilo još bitnijim za doživjeti ako ste fan kolektiva. Isto tako, posebno je lijepo bilo čuti “Klapu za zemlju” koju Maja, Anabela Barić i Anamarija Žugić izvode istovremeno s poštovanjem, ali i odmakom od tradicionalnog ženskog klapskog pjevanja. Nakon snažnog privođenja kraju sa singlovima “Zrcalo” i “Pustoš / Wasteland”, bend je morao osigurati i izlazak na bis na kojem je prizvao publiku iz stolaca na završni plesni ritual.
Najveće je čudo da orkestar poput Mimike uopće i postoji. Mogu zamusliti svijet za pedeset godina u kojem neki digger s drugog kraja svijeta iz kakve drvene kištre izvlači primjerak “Medzotermine” i pušta je na svoj gramofon otkrivajući zvuk svijeta koji nikad nije postojao. Možda upravo on bude taj koji će semplirati “Dišpet” i snimiti najveći hit 2075. godine.
A možda to bude i u našim krajevima. Možda je dovoljno da netko iz budućih generacija čuje ove pjesme i kaže: “Zamisli, u to vrijeme su ljudi još mogli pisati i svirati ovakvu glazbu!” Nadam se da će do tada neki internetski virus izbrisati svaki trag ovog reporta kako ti ljudi budućnosti ne bi saznali ništa o nedovoljnoj zainteresiranosti zagrebačke publike za jedan takav projekt. Vidi ih kako mirno spavaju jer ne znaju što propuštaju. Sic semper ignaris.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
