Mangroove u Boogaloou – iz poraza u pobjedu

Kad su prije deset godina grupe Mangroove i Chui objavile svoje treće albume „Sami“ i „Third Sun From The Stone“ supružnici Željka Veverec i Toni Starešinić donijeli su odluku napustiti dotadašnje poslove i u potpunosti se profesionalno posvete glazbenom stvaralaštvu. Od tada nisu stali i dojam je da su posebno puno pažnje i vremena trošili zajednički bend dovedu u poziciju koja mu odavno pripada, a to je da postane pop atrakcija u onoj popularno zvanoj domeni ‘inteligentnog popa’, koja nikako da izađe iz novinarske upotrebe.

Još tada sam predviđao kako će se s tim izvrsnim albumima uspjeti paralelno etablirati, no tada je to pošlo za rukom grupi Chui, ali ne i grupi Mangroove, što je pomalo bilo i čudno zbog toga što je Mangroove bio oblikovan u pop narativu s uvijek izvrsnom Željkinom vokalnom izvedbom, dok je Chui bio unutar hibridnih jazz voda, bez vokala i u trenutku kad domaća jazz zajednica nije na taj sastav gledala blagonaklono.

Kvaka je bila u tome što u onome što su radili Chui nije bila potrebna radijska podrška. Stvari su se tu razvijale drugim kanalima. No u pop segmentu u Hrvatskoj, radio je velikim dijelom presudan jer je to jedan sasvim drugi bazen publike, spram one orijentirane na klupska zbivanja.

Doimalo se da jednako kvalitetan album „Srce“ iz 2018. slabo pomiče taj kamen spoticanja, koji se otkotrljao s puta tek 2023. kad je Mangroove posegnuo za istim scenarijem kao i Chui s koncertom, a potom i s albumom u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a. Pjesme s tog albuma koji je bio na svjetskom nivou više se nije moglo ignorirati u radijskom eteru, posebno zato što je Željkin glas u pratnji orkestra nosio omamljujući retro štih koji je podsjećao na nekadašnje najbolje dane Zagrebačkog festivala kad je dominirao glas Gabi Novak. Možda je tada pronađena i sretna varijabla u tome da ipak postoji dovoljno publike koja želi kvalitetan vintage, a ne nužno moderan, pop sastav.

Obzirom da se proboj de facto dogodio obrnutim putem, tj. s objavom best of koncertnog izdanja sa znatno proširenom postavom, rad na novom studijskom izdanju imao je je dimenziju promišljanja na novom breakthrough izdanju. To je svakako bila teža pozicija od one u kojoj je prije deset godina Mangroove bio s ‘ready for success’ albumom „Sami“. No Željka i Toni vjerojatno ne bi bilo to što jesu da nisu odlučili nadigrati sebe same s albumom „Komad neba“ koji je donio onaj neki stari pristup rada na organskom pop albumu iz perioda sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, potpomognuti gostima poput grupe Mayales i dakako mješovitog pjevačkog zbora Izvor koji je udahnuo snažan gospel ugođaj.

Ako smo svjesni stresnih i tjeskobnih društveno-političkih previranja u zemlji ove godine, onda je sasvim jasno koliko su pjesme Mangroovea svojevrsno duhovno utočište za mnoge kad se one zavrte na radiju. No, bile bi i pored toga s obzirom na iskustvo, kvalitetu i upornost tog sastava u svakom segmentu, jer nemamo baš previše pop sastava koji su minuciozno izgradili prepoznatljivi stil kojeg god glazbenog stila se dohvatili.

No i put do potvrde pred punim Boogaloom bio je posut trnjem. Trebalo se to dogoditi 7. studenog, ali uz najveće napore i, vjerujem, ogroman psihički stres, Željki Veverec se te večeri glas načet virozom nije oporavio kad se dogodio polusatni koncert koncerta koji je bio odgođen s petka za dva tjedna kasnije i to u daleko nepovoljniji utorak. Obzirom da sam bio i tada tamo, mogu samo kratko zaključiti da je gesta benda i Željkina želja da zapjeva i kad joj vlastiti glas to ne dozvoljava učvrstio odnos između Mangroovea i publike. Ne sjećam se takvih koncertnih situacija kad su svi ispali kolateralne žrtve; i sastav, i gosti, i publika, ali da su svi zajedno pritom bili u jednom balonu empatije i vjere da će idući put donijeti zadovoljštinu po koju su svi došli.

I ta zadovoljština se konačno dogodila jučer. Boogaloo je opet bio pun, a Mangroove determiniran da iznese vjerojatno i bolji i emotivniji koncert od onog kojeg su planirali 7. studenog.

Već je sam početak bio je obećavajući s gostujućim saksofonistom Mariom Bočićem u „Odjavnoj špici“ i potom s pjesmom „Tu smo“ kojoj je dodatno dobru dimenziju dao Zagrebački salonski kvartet – što bi se reklo; početak sa stilom.

Željka je bila vokalno u dobroj formi, a i kao frontwoman je držala sve konce u rukama, u smislu da je između pjesama dosta komunicirala s publikom, pa čak zezala i Tonija dobacivanjem poput „’Ajde pokvari mi pjesmu“ kad bi se on zaigrao s nekim efektima i zvukovima na klavijaturama, ali takav je Toni – čovjek trenutka.

Mangroove je općenito kompaktan i uigran kvartet bez mane i po pitanju ritma za koji je zadužen Silvio Bočić i dakako Leo Beslać na kojeg smo se toliko navikli gledati i slušati u raznim postavama i na različitim instrumentima pa je bilo lijepo (ponovno) ga vidjeti i čuti na flauti na „Sami“ i „Ljubavna“, taman prije nego li je zbor Izvor zauzeo poziciju za pjesmu „Tajna“.

Naime, Mangroove nije tipičan pop bend gledano po nekim starim uzusima u smislu minutaže pjesama. Dapače, sastav je debelo u prekoračenju pravila od tri minute po pjesmi, no time je dobiven gotovo himnični efekt, kao što ni Mangroove nikad ne zaboravlja ono najvažnije, što im je utkano i u samo ime, a to je groove. Taj groove uvijek ‘krčka’ i ne posustaje i baš kad je u kombinaciji sa zborom uistinu se može govoriti o posebnim trenucima na pozornici.

Naravno, „Komad neba“ kao najveći ovosezonski hit Mangroovea ostavljen je za kraj kad su im se pridružili i Vlado Mirčeta i Petar Beluhan iz Mayalesa i kad se gušta „od neba otkidalo“ dobrih deset minuta.

U međuvremenu su Željka, Toni, Silvio i Leo ugostili i Luku Vidovića iz pocket palme na „Voli me“, kao što su puhači Mario Bočić i Valdemar Kušan uz spomenutu pjesmu držali i ugođaj središnjeg dijela koncerta na „Sanjala sam ljubav“, „Moglo je“ i „Zli dusi“. Za završnu kulminaciju bile su sačuvane „Laka sam“ i „Dobar plan“, dok je bis zaključen s „Blizu“, jer očigledno zbližavanja s publikom te večeri nije bilo dosta.

Možda je najbolji zaključak napisati da je ovo bila pobjeda nakon poraza, obzirom da se koncert nije odvio kad je bio planiran, ali valjda bi se odlomio komad duše mnogima da se to nije dogodilo. Možda je ovako bilo i bolje. Jest da je dobro imati koncert u petak kad ljudi mogu odahnuti u subotu, no nije nimalo loše kad ovakav jedan koncert napuni ljudima „baterije“ usred tjedna u kojem olovni oblaci studenog zaklanjaju svaki pogled na komad (plavog) neba.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute