Kako uopće opisati sinoćnji nastup ove Rolling Church of Sweat and Noise, kad su već sami sebe savršeno lakonski opisali u toj nevjerojatno točnoj sintagmi što služi kao podnaslov bendu koji si ni ime nije mogao točnije dati…
Je li vam poznat onaj post-orgazmički osjećaj kad vam još satima poslije nije jasno što vam se zapravo dogodilo: sjedite u tišini jer nikakva muzika ne dolazi u obzir, da slučajno ne poremeti dojam i sve sitne detalje koje želite što duže zadržati u kratkoročnom pamćenju, zuji vam u ušima, malo drhturite cijelim tijelom jer su vam svi unutarnji organi doživjeli pretumbavanje i pokušavate sabrati misli, osjećaje i dojmove, ali ne ide vam jer ste rastavljeni na proste faktore i počeli ste titrati na nekoj drugoj frekvenciji? Ne govorim ovdje o pukom post-koitalnom iskustvu s osobom koju volite, nego o onom post-koncertnom koji ostavlja dalekosežnije posljedice, posebno ako na metar ispred sebe na sceni imate bend koji proizvodi takav suludi tip energije koji se ne može usporediti ni sa čim drugim na ovoj planeti. Možda vam zvuči kao pretjerivanje, ali ako ste sinoć prisustvovali nestvarnom koncertu The Jon Spencer Blues Explosion u tvornici Jedinstvo onda točno znate na što mislim.
Kako uopće opisati sinoćnji nastup ove Rolling Church of Sweat and Noise, kad su već sami sebe savršeno lakonski opisali u toj nevjerojatno točnoj sintagmi što služi kao podnaslov bendu koji si ni ime nije mogao točnije dati. Ovaj neviđeno sinergični trio s dvije gitare, bubnjem, tereminom i blues harmonikom proizvodi istovremeno takvu nevjerojatnu fuziju bluesa, funka, rockabillyja, garažnog rokenrola i distoriziranog punka koji se psihodelično rastaču u eksploziji noisea, da bi se opet spojili u jedno i tako unedogled, bez ijedne sekunde praznog hoda između stvari koje se nižu jedna za drugom, pa imate dojam da slušate jednu neprekinutu, malo modificiranu pjesmu koja traje tek nešto kraće od dva sata. Čovjeku gledajući taj prizor ne jednom na pamet padnu pitanja: Što je ovom čovjeku? S koje je on planete? Kako je ovo uopće moguće?
Manijakalni Russel Simins bubnjao je doslovno kao da mu je netko priprijetio smrću ako malo stane na gas, prateći Jona Spencera koji na sceni djeluje kao da se spojio na neki svemirski dalekovod koji ga puni nekom električnom energijom nepoznatom ovoj našoj običnoj zemaljskoj, kao da je nekakav medij u kojem se bore demoni ugaslih zvijezda svih povijesnih razdoblja rokenrola, koji jedan po jedan žele van iz njega da pokažu što znaju. Seksao je sinoć u tom transu Jon Spencer gitaru, prebacivao se na teremin, pjevao blues, vrištao tako da bi se i Plant i Frank Black i Jack White posramili da su ga čuli, jecavo štucao seksi rockabilly uzdahe od kojih je ženski dio publike orgazmički padao po podu dok je po njima u litrama doslovno prštao Spencerov znoj koji je štrcao s njegove kose dok je skakao po stejdžu kao neki tinejdžer na dizalicama, potpuno svjestan svog seksipila i lišen svih inhibicija. Tek je povremeno, da se na sekudnu odmori, prepuštao lead vokal smirenom gitaristu Baueru, koautoru gotovo svih pjesama benda, koji mu je pjevao prateće i svirao usnu harmoniku na blues dionicama. Spencer nije od onih frontmana koji autistično sviraju koncerte ne doživljavajući publiku i njezino stanje, dapače, on tijekom čitavog koncerta brižno pazi na atmosferu neprekidnim nabrijanim obraćanjem publici, navodeći je na ples, pljeskanje, reakciju, što je možda čak i nepotrebno s obzirom da su im koncerti takvi da čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan i ne pokrenuti tijelo, ili barem glavu.
Sinoćnji koncert jedan je od onih u kojima faktografija gubi svaku bitku s onim organskim činjenicama o nastupu benda, pa prestaje biti važno da je bend došao u Zagreb već toliko puta da imaju kultni status, da su došli na Žedno uho promovirati svoj najnoviji, povratnički album “Meat and Bone” koji je konačno izašao nakon punih osam godina kreativne pauze (u kojoj je Spencer osnovao rockabilly bend Heavy Trash s kojim je izdao čak tri albuma). Set-lista koncerta također potpuno pada u drugi plan, a pogotovo činjenica da su sa sobom na turneju poveli španjolsko-švedski ženski punk-rock bend The Mentalettes, čiji je bljedunjavi nastup potpuno iščeznuo iz kratkotrajne memorije netom nakon što je The Jon Spencer Blues Explosion stupio na minimalistički stejdž. Nisam mogla ne usporediti nevjerojatan nesrazmjer enormne količine opreme koju su samo večer prije Dinosaur Jr. dovukli u Tvornicu, s energetskom nabijenošću koncerta, koji kao da su oba slučaja bili obrnuto proporcionalni, pa iako je Dinosaur odsvirao jedan lijep i korektan koncert, prema ovome što nam je sinoć priredio The Jon Spencer Blues Explosion, djelovali su gotovo inferiorno.
Bend se poslije koncerta spustio u publiku, ljubazno i strpljivo odgovarajući na pitanja, fotografirajući se s razdraganim ljudima, potpisujući autograme, dobrohotno se družeći sa Zagrepčanima uz piće, potpuno atipično za rokenrol zvijezde umorne od turneje.
U razgovoru s nekim veteranima Spencerovih koncerata, dođosmo do smjelog zaključka da je The Jon Spencer Blues Explosion sinoć u Jedinstvu odsvirao svoj najgenijalniji koncert u Hrvatskoj dosad, potpuno jedinstven orgazmički doživljaj koji ova autorica bez razmišljanja svrstava u top 10 najboljih koncerata u svom nipošto kratkom životu. Dugo nisam tako razgibala tijelo i napunila dušu. Još mi pomalo zuji u ušima i drhturim od sreće, a predosjećam i muskulfiber.