Jerry Garcia svojedobno je rekao da se pjevajući pred publikom osjeća pomalo razgolićeno, da se izgovarajući tekst neke pjesme pred auditorijem osjeća nemalo odgovornim za njezin sadržaj, pa makar posrijedi bila pjesma drugog autora. Stoga je u koncertni repertoar, bilo unutar, bilo izvan Grateful Deada, vrlo rado uključivao pjesme Boba Dylana uz koje se, u pogledu inteligentno osmišljenih stihova, osjećao najmirnije. Pjevajući Dylana, reče, bio je siguran da ne izgovara kakve god stihoklepne bedastoće i iz sebe ne pravi bedaka.
Pokojni američki velikan psihodeličnog i country-pop rocka, Jerry Garcia se u ovom osvrtu na kompilacijski CD “The Love Collection (Najljepše ljubavne pjesme)” hrvatske pop(-jazz) dive Gabi Novak našao ni kriv ni dužan, tek zbog prigodnog gore navedenog razmišljanja, a ne zbog nekih izrazitijih dodirnih točaka umjetničkih putova to dvoje sjajnih glazbenika. Mada bi se, kad smo ih već ovako gotovo slučajno spojili i kad bi to imalo ikakvog smisla, moglo ustvrditi da između nezanemarivog dijela Garcijinog opusa – onog odsječka naglašeno usmjerenog umilnosti i popu – i lakonotno-zabavljačkog opusa Gabi Novak postoji puno veća bliskost no što bi se na prvi pogled pomislilo.
No. Banalne, nenadahnute tekstove i zbrda-zdola nalopatane rime lako je naći u svakom glazbenom žanru, a među ovdašnjim prvacima nedvoumno su pripadnici onoga što primarno podrazumijevamo pod pojmom estrade, lakonotni zabavljači čije umotvorine svojom nesklapnošću počesto bodu ne samo uši, nego i dušu. I među kojima premnogi, želeći nam zamazati oči – odnosno uši – sugestijom da je riječ o emocionalno snažnim iskazima, pribjegavaju kvazistrasnim vokalističkim prenemaganjima koja zapravo nisu više od tehničkog savladavanja teško uhvatljivih tonova, a što ne govori ni o čemu drugom doli ponajprije o golom faktu takvih i takvih vokalnih mogućnosti određenog izvođača, a potom i o posvemašnjem nedostatku njegova stvarnog osjećaja za pjesmu, u užem i širem smislu. Naravno, u pjesmama na koje ciljamo teško je pronaći neki sadržaj uz koji bi se bilo moguće stvarno vezati i što bi se onda moglo doista interpretirati, pa se stvar svodi na isprazno doslovno interpretiranje ovih i onih nota.
Među malobrojne dične predstavnike hrvatske estrade, zabavne glazbe koja je nekoć davno, uistinu davno, stvarno bila i “glazba” i “zabavna”, kako zgodno i točno primjećuje Zlatko Gall u popratnoj bilješci ovog CD-a (kao blic-uvod u bogatstvo i uzbudljivost negdašnjih “lakih nota” neiniciranima preporučujemo izvrstan kompilacijski CD “Autobus Calypso, Mambo mambo i Mornarev cha-cha-cha”, Croatia Records, 2007.), pripada, već desetljećima nažalost samovoljno poluumirovljena, Gabi Novak.
Umjesto klasične fulirantske taktike hvatanja oktava, Gabi Novak otprve se opredijelila za taktiku razumijevanja, proživljavanja i suosjećajno odmjerenog prenošenja emocije čemu je, zahvaljujemo, ostala vjerna sve do danas. Odnosno, albumski gledano, do posljednjih CD-a, studijskog “Pjesma je moj život” (Aquarius Records, 2002.) i koncertnog “In Concert, Jazzarella, ZKM 2009” (Menart, 2009.). Takav je put, dakako, zahtijevao i materijal odgovarajućeg kalibra, jer uz šupalj predložak ni najveći pjevači nemaju što prenijeti, iako je Novakova, i to se mora priznati, katkad uspijevala dati miris pite zna se već čemu. No, Gabi Novak je nadasve pažljivo birala pjesme koje već u startu imaju što za ponuditi, a osobito kvalitetan štof najčešće je stizao iz pera njezina supruga, zaslužnog i plodnog prvaka ovdašnje pop-šansonijerije, Arsena Dedića. Inventivne i oštroumne Dedićeve tekstove, prožete mudrošću, duhovitošću, oporošću i nježnošću, slatkoćom i gorčinom, nerijetko ironijsko-romantičnim crnim humorom, mahom napisane iz nestandardne perspektive, no redovito itekako životno prepoznatljive, Novakova je najčešće interpretirala nenametljivom bliskošću, intonacijom koja bi se mogla opisati kao pristojno suzdržano, ali iskreno, ozbiljno i ćutilno povjeravanje kultivirane osobe dragoj prijateljici ili prijatelju, s time da je uloga povjerenika u ovom odnosu bila namijenjena publici. U manje uvjerljivo estradnjaštvo čiji je glavni cilj prolazna bezazlena radiofonijska milopojnost standardnijeg tipa, Gabi Novak je iskliznula tek povremeno, u sporadičnim posrtajima pod naletima trendovskih produkcijsko-aranžerskih zabluda kakva bješe i u svoje vrijeme, a danas pogotovo, neuvjerljiv sinti-pop osamdesetih, a koja je na ovom CD-u u punoj bijedi kičerskog sjaja predstavljena pjesmom “Penelopa” iz 1982. Usput rečeno, pod tom nakaradnom modnom pošasti uhobolno umjetnog zvuka pokleknuli su i najveći, primjerice i samo njegovo Bobstvo, na neslušljivom albumu “Empire Burlesque” iz 1985. Pa zašto ne bi mogla i Gabi? Mirisom kuruze, doduše puno prihvatljivijim, odiše još nekoliko brojeva, poput “Pusti me da spavam” (1970.), “Gazi, dragi, srce moje” (1971.), “Grlica u šumi” (1976.), “Pamtim samo sretne dane” (1979.), “On me voli na svoj način” (1980.) i “Plave ruže zaborava” (1981.), no Gabina ih ženstveno razborita interpretacija mahom čuva od mediokritetske bezličnosti. Valja ipak primijetiti da je hit “Pusti me da spavam”, čiju izvornu verziju Gall hvali bez zadrške, svoje potencijale raskošnije iskazao u ogoljelom prearanžiranom jazzy ruhu na navedenom, Gabinom u cjelini najboljem CD-u, “Pjesma je moj život”. Bilo bi svakako zanimljivo čuti i “Penelopu” u sličnoj obradi. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
