Morao sam stići na Metze. Svakih nekoliko godina ponovi se tih par gigova koje popratite nekako sjetno i nostalgično, ponajviše iz razloga što znate da bend kojeg upravo gledate više vjerojatno nećete imati prilike vidjeti u nekom prostom, intimnom ambijentu…
Znate ono, Sex Pistolsi u Manchesteru pred 30 ljudi, Happy Mondays u praznom Factoryu ili domicilnim primjerom, National u Ksetu. Daje čovjeku priliku da se u tom trenutku osjeća bitnijim. Misliš da si ključna matica na kotačiću vremena, a kurčenje Božjim kompleksom prilično je popularno.
Metzi, što bi se reklo, žive svoj san. Svi znamo, ili barem pretpostavljamo da će kroz nekoliko godina biti „big deal“. Potpisali su za Sub Pop, matičnu kuću njihove zlatne teladi – Nirvane, uskoro će dobiti i kratku biografiju na Wikipediji, a u NME-u ih gledaju k’o da im mrtvi Cobain osobno šalje ispunjene kajdanke. Nemoguće je bilo predvidjeti kakav će Metz biti uživo i na koji će način transformirati, ali i rastegnuti pola sata svoje ploče ne iz razloga što bih sumnjao u njihovu preciznost, radi se o noise bendu, već stoga što je Metz trenutačno u najuzbudljivoj fazi za gledati. Sviraju već pet godina, dosegli su Gladwella i njegovih 10 tisuća sati svirke, no još uvijek su dovoljno mladi da podliježu instinktu prije nego što završe u debelim godinama na akustičnoj turneji.
U svakom slučaju, Metz je jedan od najglasnijih bendova koje sam čuo u životu. Inače više preferiram Nirvaninu djecu, nego Nirvanu, međutim u nekim trenucima i njihovo oslanjanje na idole postaje neukusno. Primjerice Gibsonov Artist Bass nosio je Novoselic ali i Chris Slorach sinoć u Žednom uhu. „Wet Blanket“ je zapravo „Kool Thing“ Sonic Youtha koji je greškom završio na Nirvaninom „Bleachu“ ili „Insecticideu“ itd., no, Metz, bez obzira na Nirvanin lajtmotiv išaran po srcu i jajima ima taj fenomenalni garažni val s milijardu najboljih amplituda i energije koja nije puki proizvod slučaja. Jedna od najvećih laži moderne glazbe jest ona prema kojoj je noise i garage studijski remasterirana buka.
U onim trenucima kad se oslanjaju na Rapemana ili Jesus Lizarda, a Cobaina ostave po strani, donesu vam prljaviji, degutantniji zvuk ali i lirično distanciranje kao na „Nausea“ i ironično, upravo u takvim trenucima postaju najautentičniji u svom nastojanju da produciraju bijes, nemoć, gađenje, jebanje, ljubav…i tako osiguraju mjesto u Cobainovoj viziji raja u kojoj nema glam metala, sačmarica i Courtney Love.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
