Dobrodošlicu u nedjeljnu koncertnu večer zaželio je publici u jednom trenutku tijekom koncerta Marshall Lacount, bendžist i klarinetist grupe Dark Dark Dark. Dosta je to govorilo o posebnosti takvih koncerata koji se zbivaju posljednjeg neradnog dana u tjednu kada obično nedostaje poleta u atmosferi koje karakteriziraju početak vikenda. No publika je ovog puta dobila polet zahvaljujući kvalitetnim imenima na pozornici u Močvari.
Chamber pop sastav iz Mineapolisa je sanjivošću i emotivnošću svojih pjesama bio kao stvoren za tu vrstu ‘vikend after-partyja’ za nešto više od pedesetak duša, koliko ih se okupilo u Močvari, što bi se moglo usporediti i s onim davnim prvim koncertom The Nationala na kojem se približno našlo isto toliko ljudi. No nije to bio jedini put, što se tiče brojnih imena. The National su samo ‘zvučni’ primjer. Vjerojatno je to pravilo Zagreba da na koncertima onih stranih imena u usponu postoji nepisani limit ovog grada od pedeset njih u publici.
To je mora se priznati slaba računica za svakog promotora koji bi htio izbjeći šprancu koncertnih zicera. Mati Škugoru su trebale godine za postizanje tog statusa, a u slučaju Dark Dark Dark, kao i prethodnih organiziranja koncerata bendova poput The Men, The Memorials, Soft Moon i drugi, sve upućuje na to kako je Bojan Bojkov ispred svog Lynx Lynx Musica kao novo ime unutar naše promotorske scene ‘feelingaš’ koji se svojski trudi dovesti značajna imena današnje zapadne scene i to onih ‘ispod radara’ velikim igračima.
Dark Dark Dark predvođeni pjevačicom i pijanisticom Nonom Marie Invie moderno su ukazanje američkog benda koji drži do tradicionalističkih glazbenih svjetonazora i korijena svoje nezavisne scene, ali profiltrirane kroz njihovo doživljavanje chamber popa koje u velikoj mjeri vozi i po kolosjeku neo folka. (Gdje je sinoć bila ona masa koja se prije dvije godine došla nakloniti Fleet Foxesima u Tvornici?) Bend je to zaigranih multi-instrumentalista, spomenutog Marshalla Lacounta, zatim Walta McClementsa koji se iskazao na koncertu i u teškoj kategoriji istovremenog sviranja harmonike i trube (također je u jednoj pjesmi zamijenio i Nonu za električnim pianom), kao i perkusioniste Marka Trecka koji je s istančanim osjećajem tijekom koncerta kobinirao sviranje bubnjeva i čitave palete šuškalica, zveckalica i udaraljki. Nona Marie Invie je pak jednako proživljava otpjevane tekstove kao što ih je savršeno sluhistički interpretirala.
Bilo je jasno na samom početku koncerta kako je njihov posljednji album „Who Needs Who“ također nastao u jeku zajedničkih sessiona, vjerojatno i bez nasnimavanja, jer takvo bogatstvo zvukova i skoro neprimjetnih detalja od ekipe glazbenika koji očigledno znaju kako međusobno dišu može se jedino uživo snimati, ako im je želja zadržati izvornu emociju. Svoj jednosatni nastup Dark Dark Dark je zaokružio klasikom Kate Bush „Running Up The Hill“, također u svom osebujnom polu-akustičnom stilu, što je ujedno bio i ‘mig’ kako dobra glazba ide iz dobrih korijena. Bis za dobro raspoloženu publiku, od kojih ih je sigurno pola bilo fanovi, nakon toga bio je neminovan… Kao posljednji ugodni glazbeni osjećaj pred početak radnog tjedna i ohrabrujuću Noninu izjavu kako će nas Dark Dark Dark sigurno još jednom posjetiti.
Uvertira u koncert također je bila odlična. Nastupio je eksperimentalni eklektični instrumentalni dvojac naziva North America kojeg čine blizanci Jesse i John Hasko. Moram priznati kako su me u svom izričaju prilično podsjetili na naš East Rodeo, ne samo jer su u pitanju dva brata na pozornici koji se neograničeno igraju zvukom kroz najrazličitije efekte, već i po moći da publiku od potpune početne nezainteresiranosti na kraju rasplešu i oraspolože.
A početak je upravo bio takav – geekovsko igranje sa zvukovima na konzolama, dok su gitara i bubnjevi gotovo ostali nedirnuti. Nešto kao već puno puta viđen ‘modni detalj’ nekih DJ-a koji objese gitaru oko vrata čim nauče udariti dva akorda, pa s njom uglavnom plešu ispred svojih miks-pultova. No stvari su se počele rapidno mijenjati kad se Jesse uhvatio gitare, a John bubnjeva u kreiranju svoje vizije novih glazbenih krajolika u koje su smiješali i post elektroniku i progresivni jazz. Tu kakofoniju zvukova su potpuno kontrolirali i naravno uvlačili prisutne sve dublje u svoj film. Kako se približavao kraj tako je tempo postajao sve više plesan. Epilog je bio da je i North America burno pozdravljena nakon svoje izvrsne glazbene predstave koju po njihovim riječima izvode dva brata i duhovi.
Sve skupa uistinu kvalitetna glazbena avantura za nedjelju navečer, uz napomenu kako pohoditelji koncertnih zbivanja u gradu trebaju nekad obratiti pažnju i na ime organizatora, posebica ako im je izvođač nepoznat, jer Lynx Lynx Music očigledno bira pažljivo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
